Kad črčkaram ove svoje redove, u većini slučajeva je to sa nekom sjetom i blagim osmijehom. Volim se prisjetiti lijepih vremena i dobrih ljudi. Većina vas koji me čitate kažete da uspijem da vas rasplačem. E pa, dragi moji, danas se nećemo tako igrati. Danas želim da mi pišete da ćete poslije ovog teksta da se osjećate ljuto i odlučno.
Piše: Alma ĆIRKIĆ
Ja sam danas jako ljuta. Bijesna sam i razočarana kao čovjek. Slike koje vidite uz ovaj tekst su slike koje se meni pojavljuju skoro svakodnevno kad udjem na društvene mreže. I vama, vjerujem. Postoji opcija prestanka praćenja mnogih stranica. Mogu uvijek lajkati one modne. Imaju tamo neke zvijezde i zvijezdice, zadružni parovi ili sta već. No, nije li to zatvaranje očiju i bijeg od stvarnosti? Postoji još jedna opcija. Da sve ovo i dalje pustim da se pojavljuje na zidu, ali da tvrdim da je medijska laž, da su to rezultati zavjera, plaćenici, fotomontaže, ljudi koji su ubijali sami sebe ili svoju djecu. Možda mogu i da se pravim pametna i načitana pa da satima elaboriram o svjetskim silama, prelamanjima interesa, dobrim i lošim stranama demokratije…
Neću, bolan! Neću! Hoću baš da ih vidim. Hoću da ih dobro pogledam i da sa svojom gospodjicom Olujom pričam o tome. Hoću da bude svjesna svijeta oko sebe. Hoću da poželi pročitati moje priče. Hoću da zna cijeniti ljude i dobro u njima. Hoću da zna prepoznati i sreću i patnju. Hoću da se zapita zašto danas nije lijepo i mirno kao nekad. Hoću da poželi da promjeni nešto. Ali prije toga, želim da ja pokušam nešto uraditi, jer poznavajući je, pitaće me zašto nisam.
Totalno sam apolitična. Nisam glasala na izborima (sram me bilo) niti preferiram neku stranku. U stvari, tek u svjetlu nedavnih dogadjaja pažnju su mi privukla neka imena i neki ljudi. Trebam li vam reći da su mi svi bljutavi? Pogotovo sad, pred izbore kad pokazuju svoje lice. E pa gospodo političari, oprostite, ali da biste dobili glas, treba da impresionirate, pogotovo nas, žene. Vi, dragi moji, naši muškarci, nemojte mi zamjeriti, ali previše je žena koje nose hlače u našem društvu. Skinite nam ih. Učinite da nosimo lepršave, cvijetne haljine.
Učinite nešto da se s pijace vraćamo sa buketom sezonskog cvijeća koje će ukrasiti sto za vrijeme porodičnog ručka vikendom, a ne da u vrećici nosimo dva krastavca, dva paradajza, tri krompira i 300 grama mesa. Učinite da slušamo muziku umjesto vijesti dok pripremamo ručak. Učinite da nam pranje prozora ne pada teško jer ćemo staviti nove zavjese koje ćemo si moći priuštiti bez grižnje savjesti. Želimo se radovati unučićima bez razmišljanja o tome koliko koštaju pelene i šta ako se beba razboli. Želimo sevdisati, uzdisati, čeznuti za vama jer ste hrabri i sposobni, uporni i zaštitnički nastrojeni. Želimo da se topimo u vašim rukama od strasti a ne da nas ometa misao da li je plaćen račun za struju. Ne želimo da nas uzimate jer je to bračna obaveza, već zato sto smo ženstvene, nježne, mirisne, izazovne, zdrave i željne ljubavi.
Do tada, i mi moramo mrdnuti naše guzice. Na žalost, još uvijek ne uz ritam muzike. Neću da mi dijete na trgovima, društvenim mrežama, šetnjama po prirodi gleda tragove borbe za pravdu i tragove zločina. Hoću bolan da mi dijete vozi rolere i ljubi se na dekici uz cvrkut ptica. Neću bolan strance u svojoj zemlji. Ne u ovoj količini, ne neorganizovano, ne kao dodatni problem i opterećenje. Želim da se tim ljudima pomogne, ali hocu, bolan… Ma šta hoću… Čuj mene… Insistiram! Insistiram da mi dijete ljubi naše gore list. Jer naši listovi najljepše trepere, najljepše šušte i najljepše miluju.
Dobro razmislite kako ćete nastupiti i šta ćete uraditi. Umjesto što pljujete jedni po drugima, osmislite dobar plan i program. Učinite da institucije rade svoj posao. Sklonite drogu i nasilje s ulica. Borite se za nas i našu i vašu djecu. Ne ubijajte ih i ne tjerajte iz zemlje. Učinite da budu sigurni, jer oni su naša budućnost.
Sjećate se izreke Eleanor Roosvelt koja kaže: “Žena je kao vrećica čaja – nikad ne znaš koliko je jaka, sve dok ne završi u vrućoj vodi.”? E pa, dragi moji, ako je vjerovati ženskoj intuiciji, čini mi se da smo blizu tačke ključanja…
