Ljubija, 12.juni ‘92.

Naše svakovečernje protestne šetnje Ljubijom po nastupanju policijskog sata su sve tanje. Sve nas je manje.

Većina prvobitnih šetača je u međuvremenu promijenila mišljenje. I garderobu. Sad ih je većina u sivomaslinastim uniformama.
Ja sam za živahnije boje. I još uvijek šetam i tiho protestujem.

U 10 sati je fajront i u Bobanovom kafiću. Izlazimo svi zajedno i krećemo u šetnju. Još jedan krug Ljubijom. Tihi krug protesta i inata.

Stepenicama između Doma i Francimera, do osnovne škole pa lijevo prema centru.
Kod paviljona nas napuštaju ovi iz gornje kolonije – Amir, Emil, Fadil, Joe i Silvana.
Ostatak ide kroz park, pored malog igrališta i ponovo pored Doma.
Kod škole se opraštamo i od Karla, Indire, Sabine i Patka.
Boris produžava do bloka, u društvu sa Ćuftom i Sekom.

Ljubija2

Ostajemo još Ađi, Saša Likin i ja.
Zaustavljamo se kod Beginog kafića i sjedamo na klupu ispod bora.
Mrkli je mrak, jedino svjetlo je žar moje cigarete.
Sjedimo u tišini. Čak ni Ađiju nije do dugih, dubokoumnih monologa.

Pritislo nešto sumorno. Jal’ vrijeme, jal’ pomrčina, jal’ nešto treće. Neka strijepnja, nikad izgovoreni strah, nesigurni nadolazeći dani.

Tišinu prekida Saša.
“Tebi ćemo, Ante, jednog dana dići spomenik u parku između Tone Perića i Drage Lukića “, kaže sjetno-zamišljeno pa dodaje, kao da čita sa spomenika :
” Prvi ljubijski disident. ”

Iz mraka čujem Ađijevo tiho :” Hi, hi, hi. ”

” Zajebi priču, Saša, znaš koji je preduslov za dobijanje spomenika. Rano mi je, još mi se ne umire”, odgovaram mu kroz smijeh.

Šutimo još jednu cigaretu. Vrijeme rastanka.
Ađi je skoro već na kućnom pragu, ja samo trebam preći ulicu ali Saši je podaleko.
“Smiješ li sam ? “, pitam ga.
” Nema problema, noćas su ‘naši’ dežurni “.
‘Naši ‘ su Taraš i Lido, ljubijski policajci.

Ponoć.
U krevetu, prije spavanja, pokušavam čitati jedan roman od Remarquea……

U neko doba noći me budi galama ispred zgrade. Izlazim na balkon. Komšija Zonja galami, psuje, svađa se sa uniformisanim licima.
“Kakvu li je sad pizdariju napravio Zonja ? “, pitam se i vraćam u krevet.

Par minuta kasnije čujem teške korake vojničkih čizama u stepeništu a nedugo zatim i lupanje na mojim ulaznim vratima.

Uniforme su došle po slijedeću žrtvu.

Počelo je……..