logorasiOmarska

Priča prva

 

Radim u rudniku i život mi nije lak, pjevao je nekad Vlado Divljan. I ja radim u rudniku ali nije toliko grdno. Može se. I sve bi bilo u redu, da nije treće smjene. Ne volim. Izgubljeni dani, izgubljene noći. Noći su se mogle i bolje iskoristiti.

Ali, vremenom se navikne i na to, nastoji se vrijeme iskoristiti na najbolji mogući način.

Nakon dolaska na posao i prozivke, svako je išao na svoju stranu. Moj Mladen, s kojim sam dijelio kotu i radno mjesto na separaciji Rudnika Omarska, prvi bi otišao u krpice, na spavanje. Živac bi sakupio ekipu za partiju pokera, najčešće kod električara Zije i Fere. Na koti 11 100 je uvijek bilo najveselije i najmnogoljudnije. Perica i Zlaja bi naizmjenično držali filozofska predavanja zahvalnoj publici.

Bilo je čak i nekih radnih kolega, koji su i u trećoj smjeni morali raditi, poput Štrkija i Šajbe na odlagačima rude.

Ja sam vrijeme ubijao, uglavnom, sa dispečerom Enesom. Uz cjelonoćne kafe, muziku sa Radio Sarajeva, šah i duge razgovore.

A sa Enesom se moglo pričati do iznemoglosti. O svemu. Rastabirili bi dnevne teme, pričali o nogometu, djevojkama, politici, religiji i ko zna o čemu sve ne.

Enes je bio od one mirne sorte, skroman, poštenjačina. Prema svim kolegama je bio prijateljski naklonjen, svima drag, raja. Čovjek, na koga se uvijek moglo osloniti, za savjet upitati, krajem mjeseca posuditi para od njega.

Rado sam se družio sa Enesom i mimo Rudnika Omarska. Znali bismo se naći u Prijedoru, kod Asafa, u “Jedinici”, “Desetki” ili kod Neše. Od mene je naučio piti vodku sa puno limuna.

 

I onda se Enes oženi, par mjeseci kasnije – sin. I Enes se promjeni. Zajednički izlasci urijediše, a u trećoj smjeni Enesovi razgovori (monolozi) su se svodili samo na jednu temu – sin. Živio je za njega.

Naš zadnji radni dan u Omarskoj, bio je 24.maja ‘92.  Ponovo sretoh Enesa u Omarskoj (ali ovaj put u logoru) poöetkom jula. I tu smo nastavili naše druženje i duge razgovore. I njegovi monolozi o sinu. Zaboravio bi na trenutke sve oko sebe, gdje se nalazi, šta preživljava i sa zanosom mi pričao o malim rukicama i nogicam, o maloj, čupavoj glavici. Sa osmjehom na licu i sumaglicom u očima.

 

Preživi Enes i Omarsku, preseli se u logor Trnopolje ( dva mu brata završiše na Manjači).

I nakon tri mjeseca tuge, brige, neizvjesnosti i čežnje, i Enesa napokon obasja sunce – u  “sabirni centar” Trnopolje, stigoše mu žena i osmomjesečni sin. Sreća beskrajna. Nakon par dana boravka u logoru, Enes mi saopštava radosnu vijest: na spisku je za prvi konvoj. Konvoj spasa, slobode, bolje budućnosti.

Opraštam se 18.avgust od Enesa, žene mu i malog čupavog. Odlazim kući, u Ljubiju, i Enes će za tri dana u bolje sutra. Svi smo sretni.

 

 Priča druga

Sušta suprotnost Enesu je naš radni kolega Dado. Najmlađi je u smjeni, naš Bambino. Najmlađi ali i  “najluđi”. Vazda nasmijan, spreman za svaku pizdariju, prihvata šalu i na svoj račun. Naš smjenski klovn. S njim nikad nije bilo dosadno, mogao je raditi šta hoće, sve mu je bilo oprošteno.

Često smo se susretali i privatno, po prijedorskim kafićima, partijima, rođendanskim feštama. I Dado je bio raja.

Posljednji put sam ga vidio u Omarskoj, početkom avgusta. Dado je daleko dogurao – postao je šef specijalne jedinice vojske  “rs”. Obezbjeđivao je preseljenje Omarske na Manjaču.

 

 Priča treća

 

21. avgust, neka vukojebina, nedaleko Skender Vakufa. Konvoj iz Logora Trnopolje na putu spasa, slobode.

Kolona se zaustavlja na Korićanskim stijenama. Iz autobusa izvode muškarce. Desetine muškaraca, bivših logoraša Keraterma, Omarske, Trnopolja. Među odabranima je i Enes. Prozivku vrši bivši radni kolega Dado, vođa obezbjeđenja konvoja.

Pogledi im se sreću, Enesov pun straha, molbe, nade. Dado spušta pogled, okreće glavu, odlazi.

Enesa odvode. Jedan je od preko dvije stotine nesretnika.

Malo čupavo je još dugo, dugo plakalo slušajući zaglušnu pucnjavu. Svog babu Enesa nikad više nije vidio.

 

(Dado, haški osuđenik, je živ i zdrav, odbrojava posljednje robijaške dane u Španiji).