Ljudski život je vječna putanja u krug iz kojeg čovjek do danas ništa dovoljno ne nauči. Svaki ljudski život neumitno okončava smrću, svaku smrt oplakuju najmiliji umrloga, iza svakog umrlog ostaje vrijednost životnog djela njegovog prekinutog života.
Životno djelo određuje vrijednost ljudskoga života. Tom vrijednošću se produžava život namicanjem života kroz sjećanje i pamćenjem umrloga. Sjećanje i pamćenje jeste emotivno-misaona privilegija ljudskoga roda kroz njegovo potomstvo, kroz napisanu knjigu, kroz spjevanu pjesmu, kroz naslikanu sliku, kroz neimarsku zaostavštinu društvu u kojoj čovjek traje onoliko kolika je vrijednost njegove zaostavštine.
U svima znanima zemaljskim kosmogonijima posebnu ulogu u nastanku svijeta, uz Stvoritelja, imaju voda i zemlja, od zemlje je stvoren čovjek, a od vode sva ostala živa bića. Modifikaciju ova dva elementa čine zrak i vatra čime se uokviruje, sa kojima počinje i kojima završava ljudski život. Milošću božanskog nura oslikava se stvaralačka vrijednost ljudskog života.
Niska bisera nanizane ljepote Kozarca i kozaračkog kraja ugniježđena je pod ćudljivom pitominom planine Kozare koja se ogleda se u zrcalnoj ljepoti čistote rijeke Sane koja svojim iskonskim zdravljem blagodari cjelokupno Prijedor polje, Mataruška brda iza kojih ponire u dubinu prostora iza rudarske Ljubije gdje je na ukupnom horizontu, u praskozorje ili u suton, vidljiv nebeski pečat svih krajoliških ljepota ovog dijela Bosne i Hercegovine.
U slikovitu ljepotu te ukupnosti su pucali devedeset i druge godine iz raznih oruđa i još raznijih oružja.
Idilična ljepota prijedorskog kraja je oskrnavljena fašističkim etničkim čišćenjem ‘92.
U sunovratnom sumraku etnofašizma uboli su svoje zločinačke kame u neiskvareno postojanje ljudskoga života sveukupne pitomine našega kraja.
Trag fašističkih zločina jesu i današnja neobilježena mjesta stradanja desetina hiljada stanovnika ovog dijela Bosne i Hercegovine, u kojima jesu koncetracioni logori Omarska, Keraterm, Trnopolje i mnoga druga stratišta čijim je vinovnicima bila uzor sistematičnost istrebljivanja iz perioda četrdesetih u kojima se, takođe, sve nepodobno uklanjalo kako bi se obezbijedila čistota nezavisnoga prostora. Tu direktnu komunikaciju potvrđuju današnje uzajamne dopune povampirenog fašizma četništva i ustaštva čemu smo svjedoci i ovih dana.
Jovan Radočaj, zvjerski ubijen u konclogoru Keraterm
Niska biserja nanizanih očiju milih pogleda nevinih stradalnika uokvirio je u poseban slikarski ugođaj akademski slikar Mensur Bešlagić, od glave do pete čovjek nemirnoga stvaralačkoga duha, a svim srcem nepokolebljivi Kozarčanin koji svim plućima diše sve značajke našega kraja.
Akademski slikar Mensur Bešlagić
Slikarskim tehnikama ulja i akrila na platnu Mensur Bešlagić dočarava vrijednosti života 3.173 sugrađana čije nas oči sa platna posmatraju, kao da su žive, opominjući nas na svoj nasilno prekinuti život. Izuzetak od ovog pravila primjenjene tehnike jeste djevojčica Nermina Bačić čiji je portret slikar crtao olovklom na platnu, nastojeći time izdvojiti nevini značaj ubijenog dječijeg života od svih ostalih portreta. Većina slika je slikana u jednoj boji, monohromatski, uz primjesu drugih tonova, ponekad neprimjetno, što slikama daje mističnost i nadrealnost moralne kosmičke vertikale u kojima obitavaju životi svih ubijenih.
Namjera slikara nije nikakva faktografija jednog zlog vremena i unesrećenog prostora na kojem su ubijani ljudi samo zbog drugačijeg imena i prezimena, drugačijeg nacionalnog, vjerskog ili političkog opredjeljenja, već mu je namjera da svojim umjetničkim pristupom namakne život ugašenim životima. U njegovom radu nije bilo namjere izdvajanja određenih života i isticanja njihovih vrijednosti nad svim ostalima. Ideju o slikanju portreta mu je ubrizgala knjiga “Ni krivi ni dužni” koju je pripremilo Udruženje Prijedorčanki “Izvor” kao potresno svjedočanstvo nasilno oduzetih života kroz dešeni fašizam hiljadudevetstotinadevedesetdruge godine u kojoj su uništena 3.173 nevina života građana opštine Prijedor što dokumentuje ova knjiga.
Fotografije u knjizi su faktografski dokument za identifikaciju, sa pasoša ili nekih drugih dokumenata, a svojim nasumičnim odabirom likova, po ličnoj prepoznatljivosti ili osjećaju, slikar Mensur Bešlagić u tu faktografiju svojim likovnim umijećem ubrizgava život koji svojim umjetničkim postojanjem predstavlja moralni kriterij razlikovanja dobra od zla, jasna crta osude ukupne vrijednosti svih nasilno oduzetih života koji svojim likovnim postojanjem osuđuju svako zlodjelo nad nevinim čovjekom.
Župnik Tomislav Matanović je mučki ubijen nakon što je odveden iz župne kuće u Prijedoru
Dokument života je živopisno oslikan u očima rahmetli djevojčice Nermine Bačić, i u očima rahmetli Nasihe Dženanović, i u očima rahmetli Hajre Hadžić, i u očima pokojne Katarine Bujadilović, i u očima rahmetli Jasmina Hrnića, i u očima pokojnog Jovana Radočaja, i u očima rahmetli Ekrema Alića, i u očima rahmetli Hamdije Avdagića, i u očima rahmetli Ahila Dedića, i u očima rahmetli Ismeta Jakupovića, i u očima rahmetli Emsuda Kadića, i u očima rahmetli Emira Karabašića, i u očima rahmetli Mustafe Kulenovića, i u očima rahmetli Muhameda Merdanovića, i u očima rahmetli Huseina Velića, i u očima rahmetli Mirhada Čauševića, i u očima rahmetli Damira Blaževića, i u očima rahmetli imama Hamida efendije Softića, i u očima pokojnog svećenika Tomislava velečasnog Matanovića, kao i u unutarnjim očima slijepog Kozarčanina rahmetli Osmana Kahrimanovića…
Na isti način kao i u slikama svih onih koje pamtimo kroz vrijednost njihovih života koje su nasilno oduzeli zlikovci.
Sunce je odavno probilo sva bosanskokrajiška obzorja, a valja nama svima preko rijeke, otvoreno i sa dobrim namjerama.
Izložba slika akademskog slikara Mensura Bešlagića, pod nazivom “Ni krivi ni dužni”, je veliki iskorak ka pravcu dobre bosanskokrajiške i bosanskohercegovačke namjere za životom.
…
Valja nama svima preko rijeke.
“Pojavi se istina, a nestade laži; ukaza se istina, i od tada se laž i neistina neće više pojaviti niti povratiti.”
(Hadis)
Plakat izložbe je ujedno i poziv na izložbu
