image

EMINA RIZVIĆ DAROVALA ĆILIM DŽAMIJI U STAROM GRADU

Novim ćilimom je protekle sedmice zastrta I prijedorska Careva džamija. Da, Careva! Fermanom sultana Mahmuda II, Pridor postade Čaršija. Kopa se Berek, podiže se utvrda I u njoj gradi prva  džamija u gradu. Bilo je to davne 1747.godine. Umjesto sultana, na njenu ruševinu nakon najvećeg pokolja i rušenja iz devedesetih, dolazi nekolicina ljudi koja sa dovom Svemogućem  i nevjerovatnom  ljubavlju ka rodnoj grudi, započnje njenu obnovu koja je, kada je sam džamijski objekat u pitanju, gotovo pri kraju.
image
Teško da postoji manji i razoreniji džemat u čitavoj Bosni a da je uspio u relativno kratkom roku izgraditi ovako impozantan objekat. Džamiji se u dobroj mjeri vratio prijeratni izgled a u toku izgradnje vodilo se računa o svim detaljima. I zaista, od temelja pa do zidova, krova, prozora i masivnih vrata, kristalnih lustera i kaligrafije, pa evo sad do njenih ćilima sve je od najboljeg i najkvalitetnijeg materijala.
image

Na dojavu predsjednika građevinskog odbora Sade Suhonjića, pisac ovih redova se i sam uvjerio u ljepotu njenog najnovijeg  dara  koji je usavršio sve ono što je do sad u nju ugradjeno.  Sade onako presretan mahsuz pali rasvjetu i suznim očima mi skreće pažnju na detalje džamijske unutrašnjosti. Džamija naprosto blješti, a smaragrdno zelena boja njenog ćilima   prelama se u  kristalima džamijskih lustera   u sve moguće nijanse zelene boje ispunjavajući njenu unutrašnjost.  Tek sad je sva ljepota majstorski urađene kaligrafije na džamijskim zidovima došla do potpunog izražaja.

Ćilim je dar Emine Rizvić. I ne bi to bila neka vijest jer su prijedoske ljepotice gradili I darivali brojni poput naše Emine. Ćilim džamije Stari Grad  je suzama otkan.

Odlučih da sa Sadom zijaretim Eminu. Domaćinska kuća, okućnica  i avlija, pričaju priču o godinama izgradnje i kućenja, priču o nečijoj ljubavi i slozi i nekim davnim  prohujalim i sretnijim vremenima. Pažnju ipak, od svega okolo najviše plijeni spomen ploča na zidu kuće okrenutom  prema ulici.

”Postoji ljubav koju smrt ne prekida i tuga koju vrijeme ne liječi” riječi su uklesane na mermernu ploču iznad kojih su fotografije njenog rahmetli sina, šehida inšaAllah Zedina i rahmetli supruga Hasana. I već na ulaznim vratima uz bujrum, radosna zbog posjete koja će barem na sahat skratiti njenu samoću, započinje svoju priču naša Emina, jednu od hiljada ovakvih priča koja je opet  svaka za sebe posebna. Eminina pogotovo!

image

Nekada davno ova vrijedna Delkićka zavoli svog Hasana, Krajišnika iz Velike Kladuše, tačnije iz sela Klupe. Hasan joj je često govorio da gdje nema pruge nema ni života te se odlučiše da svoje gnijezdo sviju u Gornjoj Puharskoj. Imali su samo Zedina. Sva njihova ljubav i pažnja bila je usmjerena njemu. Ni Hasanova bolest nije ih sprječavala da pripreme sve kako bi se njihov Zedin oženio. Ali, smrt ih rastavi.

U ljeto 1992.godine Zedina prvo odvode u Omarsku. Sa svojih 24 godine izmrcvaren i bolestan po zatvaranju Omarske biva pušten kući.  Oca nije bihuzurio pričama o Omarskoj. Majci je  rekao da bi se,  ako bi morao ponovo da gleda to što su mu oči u Omarskoj vidjele, radije ubio. Nije se stigao ni odmoriti. Po Zedina je došao jedan od komšija i skupa sa još osmoricom odveo u nepoznatom pravcu.  Emina mu je uspjela u džep ubaciti nešto lijekova. Nisu se stigli ni oprostiti. Ne želi griješiti duše Emina pa nam priča kako je drugi komšija pokušao to da spriječi. Nažalost nije uspio. Već 21 godinu Emina lije suze za svojim jedincem. Njen Hasan je prije smrti 23 godine ležao bolestan. Najžalije mu je, kaže Emina, bilo to što na sve što ih je snašlo  nije mogao da klanja. Svoje suze krili su jedno od drugog ali se nisu rastajali. Svome  životnom saputniku  ova kršna žena činila je hizmet do zadnjeg trenutka njegovog ovozemaljskog života.

20140203_111620

Emini je nakon Hasanove smrti  ostalo pusto imanje i sjećanja na neka prošla vremena ispunjena njihovom  ljubavlju.

U sobi u kojoj spava, na stolu ispred ogledala stoje fotografije i dvije  uokvirene smrtovnice. Na sredini stola pažljivo umotan kaiš izvučen iz pantalona njenog Zedina pronadjenog prije nekoliko godina u Moštaničkom potoku, u kojima je mučen i ubijen.

Razmišljala je dugo o željama njenog Hasana. Spominjao je čak i odlazak na Hadždž čim ozdravi. Priča  nam kako je pred smrt u sjećanjima više čuvao rodnu kuću u Kladuši nego ovu u Prijedoru.  Nakon svega što su skupa uložili i u džamiju u Gornjoj Puharskoj, godinama je tragala za načinom kako da ovjekovječi njihovu ljubav i Hasanove želje.

U jednom momentu biva informisana da se na Starom Gradu gradi džamija i da je na red došao ćilim. U njenom srcu je nešto prepuklo  te  suzama oblivenu i brižno čuvanu ušteđevinu svog Hasana od sveg srca ulaže u ovaj hair. Nije se htjela mješati. Pustila je da ćilim izaberu njeni graditelji a ona ga je s halalom isplatila. Na svaki utkan čvorić, kanula je jedna njena suza koje nije prestala liti čitavih dva sata pričajući mi svoju životnu priču koju bi teško bilo uokviriti u najdeblju knjigu a kamoli strpati u neka dva tri reda.

20140203_101713

”Presrećna sam”, kaže nam Emina uz dovu dragom Allahu dž.š. da joj se ispuni još jedna želja. Od ušteđevine njenog rahmetli Zedina kojom bi se, da nije ubijen, sigurno  platili njegovi svatovi, odlučila je podići hair česmu. Zna da je nekad jedna od tri  ”Jereze” bila u blizini džamije ali ako ništa eto spremna je na mjestu gdje odluče majstori, pored puta u džamijskoj ogradi, podići jednu lijepu česmu na kojoj bi u kamen uklesala svoje i dva imena svojih jablanova da se po dobroti pamte i spominju, kako bi  mirne duše preselila njima, na bolji svijet, u vječnost.

Rastajemo se s našom Eminom dok ona miluje ploču na zidu svoje kuće. Krivo joj što nas nije bolje ugostila al kaže biće prilike, akobogda. Još jedna supruga, majka, starica me do bola ganula u srce. Još jedna životna priča postavlja pitanje :”Bože, od čega smo!?”

Sudbin Music