MACHT ARBEIT WIRKLICH FREI?!

Bosna i Hercegovina je u 2018.godini obilježavala 26 godišnjicu dramatičnih događaja iz 1992.godine, kada je ova mala evropska zemlja, neposredno po međunarodnom priznavanju postala poprište najkrvavijeg rata na evropskom tlu nakon Drugog Svj.rata. Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma u septembru 1995.godine, sukob  je okončan. Društvo i zemlja su i dalje podijeljeni, ustavno i etnički. 

Piše: Sudbin Musić 

Krajem 2018.godine planirano je održavanje izbora u Bosni i Hercegovini za gornji nivo vlasti (entitetska, kantonalna i državna) a prema Izbornom zakonu koji je u Decembru 2009.godine Sud u Strasbourghu proglasio diskriminirajućim po članu 14 Evropske konvencije o ljudskim pravima.[1]

Da bi stvari bile kompliciranije, rukovodstva susjedne Hrvatske i Srbije, zemalja duboko involviranih u dramatični raspad Jugoslavije, i dalje generiraju politike u Bosni i Hercegovini. I ne samo one. Pozivi na secesionaizam zadnjih nekoliko godina, zvanično su i agenda predizbornih političkih predstava partija sa srpskim i hrvatskim predznakom.Nedavno hapšenje ruskog oligarha na banjalučkom aerdordromu te njegovo protjerivanje iz zemlje, Konstantina Malofeeva ”finansijera secesionističih pokreta u zmeljama pod ruskim utjecajm govori o ozbiljnosti situacije u zemlji i regionu. Retorika predsjednika manjeg bh entiteta polako uzima danak.

U zemlji koja je kandidat za članstvo u Evropskoj Uniji i koja nema etnički konsenzus o pristupanju NATO savezu, rezultati izbora u BiH u oktobru 2018.godine, obilježit će sigurnu prekretnicu i početak neke nove ere za njene građane.[2] No pitanje je kakve?!

Njemačka – obećana zemlja

Nakon progona, bijega ili deportacije, gotovo polovina populacije  BiH je tokom 1992. godine potražila  utočište u mnogim zemljama širom svijeta. Za preko pola miliona naših građana zadnja stanica  bila je Njemačka. Ostale zemlje EU su i tada, kao i danas vodile računa o izbjegličkim quotama koje život znače. Danas smo svjedoci suprotstavljanju Poljske, Madjarske ili Slovačke najezdi migranata sa Bliskog Istoka. Devedesetih su to bile neke druge zemlje u EU.

Njemačka je, pored finansijske pomoći,  svoju spoljnju politiku spram zemalja Zapadnog Balkana, posebno u BiH kreirala i izbjegličkom politikom. Odlukom  Vlade Švedske, na primjer, rukovođene preporukama Carla Bildta, nekadašnjeg premijera ove zemlje a poslijeratnog Viskog predstavnika u BiH (de facto guvernera BiH) da bosanskim izbjeglicama dodijeli državljanstvo, otvoren je prostor da isto učine i ostale zemlje iz velike skandinavske porodice, te Holandija, Francuska, UK… Pritisak na bh izbjeglice u Njemačkoj započet već 1997.godine stvorio je opštu pometnju. Stvarni povratak na porušena zgarišta bio je u nekoj mjeri moguć tek 2000.-te godine. U zemlji sa užasnim ratnim naslijeđem povratak kućama je svakako bio upitan. Za one koji su se vraćali u BiH započela je agonija koja traje već dvije decenije. Ostali Bosanci u Njemačkoj, svjesni posljedica rata i novouspostavljene entitetske podjele  koja je cementirala ratne linije razgraničenja, tražili su načina da ostanu na Zapadu ili da iz Njemačke ode dalje, u USA, Kanadu ili Australiju. Danas najbrojnije zajednice Bosanaca žive u St.Louisu, Chicagu, Torontu, Melbournu ili Brisbane-u.

Migracije koje (socijalni) mir znače 

Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog procesa omogućen je odabir daljeg mjesta boravka i života nakon rata.[3] Ovaj Aneks je, prvih poslijeratnih godina, kod bošnjačke populacije shvaćen povratničkim. Za razliku od Bošnjaka, srpske i hrvatske zajednice su u najvećem broju omogućavale ostanak izbjeglim Srbima, odnosno Hrvatima, na područja gdje su ovi narodi većina,  na teritorijama koje su tjekom rata kontrolirale srpske ili hrvatske oružane snage. Etnička kristalizacija Bosne i Hercegovine nastavljena je i u poslijeratnom periodu. Etničko šarenilo kao karakteristika zemlje na koju su njeni građani bili ponosni, već više od dvije decenije pokušavaju spasiti njeni najhrabriji građani – povratnici. Grad Prijedor na sjeverozapadu BiH možda je najbolji primjer u zemlji. U Prijedor se, neposredno nakon rata, unatoč strašnim zločinima i velikom broju žrtava, vratila velika grupa Bošnjaka. Prva decenija povratka obilježila je proces normalizacije međuljudskih odnosa. Povratak u Prijedor išao je daleko brže nego bilo gdje drugo. Prijedor je postao primjerom zajednice u kojima su povratak i suživot mogući. Ipak, u odnosu na prijeratnu statistiku, do 2010.godine vratilo se u prosjeku tek 20% prijeratnih prijedorskih nesrba, uglavnom Bošnjaka.  Slična situacija je sa Srbima povratnicima u Bosanski Petrovac ili Drvar, gradove u kojima sud o rata Srbi predstavljali većinu. Proces povratka Hrvata tekao je daleko sporije. Priče o nestanku Hrvata u BiH ipak vuku korjene iz manjeg bh entiteta Republike Srpske, i naočitiji su na prostoru Banjolučke biskupije koja je o ovom problemu najglasnija.

Bosanski put u EU – Autostrada pakla?

O tome kako izgleda put u EU na bosanski način najslikovitije govori spomenik podignut palim srpskim borcima u prostoru nekadašnjeg koncentracionog logora Trnopolje u blizini grada Prijedora, u kojem su bili zatočeni, mučeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati. Teško da ćete sličnu situaciju naći negdje drugdje na evropskom kontinentu. Preživjeli logoraši Trnopolja  danas se pitaju, kako bi izgledao sličan spomenik njemačkim vojnicima u prostoru nekog koncentracionog logora iz Drugog Svj.rata, na primjer logora Dachau u Njemačkoj. Kakve bi implikacije po njemačko društvo imala rasprava koju bi  pokrenula inicijativa za podizanje ovakvog spomenika. Da ironija bude veća, spomenik u Trnopolju, na dvadesetak kilometara zračne linije od granice s EU, svojim izgledom najveći broj posjetitelja najčešće asocira na  stiliziranog obezglavljenog orla na njemačkom grbu.  Pri tom su upravo sa ovog mjesta prijedorsi ne-Srbi započeli svoj prvi egzodusu ljeto 1992.godine. Logor Trnopolje je bio klasični koncentracioni logor za internaciju i deportaciju nesrpskog stanovništva Prijedora. Ni nakon 25 godina žrtve rata u Bosni i Hercegovini nisu ostvarile svoja prava, odnosno, oni ta prava moraju tražiti u entitetima u kojima žive , i to samo kada su u pitanju socijalna davanja ili skromna novčana primanja regulirana entitetskim zakonima o civilnim žrtvama rata. O memorijalizaciji je, u zemlji apsurda, gotovo nemoguće govoriti. O stupnju reintegracije najbolje govore statistički pokazatelji o uposlenim ne-srbima u javna preduzeća i ustanove, kako na lokalnom tako i višim nivoima koja su manje više etnički čista. Pri tom da zanemarimo ponovo nesrpetno aktualiziranu priču o bosanskom jeziku.

O ekonomskoj situaciji u ovakvim društveno-političkim okolnostima u kojima je moguć ovakav jedan spomenik, teško je i govoriti. Spomenik u Trnopolju je prava slika u ogledalu  Bosne i Hercegovine danas.

Prema posljednjim istraživanjima obavljenim tjekom 2017.godina, Bosna i Hercegovina je na samom dnu ljestvice po stepenu razvoja u Evropi i svijetu. Podaci Direkcije za evropske integracije BiH kažu da svaka šesta porodica  živi u siromaštvu. Prema Globalnom indexu konkurentnosti za 2016/2017.godinu , BiH nije zabilježila promjene rezultata u svom rangiranju te je i dalje na 107 mjestu od ukupno 138 zemalja svijeta.[4] U oktobru 2017. godine broj registriranih nezaposlenih osoba u BiH iznosio je 478.191.[5] Od gotovo pola miliona nezaposlenih 57% su mladi. Sa visokom školskom spremom njih 39.531 (uključujući doktore nauka i magistre). I naravno, njih preko 60% odmah želi napustiti BiH. Oni koji to mogu masovno odlaze. Sve ovo je posebno očito u povratničkim zajednicama u kojima je najočitiji i egzodus iz Bosne i Hercegovine. Nekada ratom opustošena područja danas su najljepše pustnje na svijetu prepune  lijepih, obnovljenih kuća koje tjekom godine zjape prazne. One ožive tek u sezonama godišnjih odmora. Svjedoci su ljubavi prema Bosni, ali su i nijemi spomenici izgubljenoj sreći neke bosanske porodice koja danas živi negdje daleko. Sreći, koja se danas i onako mala grupa povratnika, ponovo pokušava pronaći negdje u Njemačkoj-Bosancima obećanoj zemlji, pa makar sreća bila samo prividna. Osjećaj slobode uz posao koji se podrazumijeva, nedostaje većini građane Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj psihoza tjera i one kojima odlazak nije nužan. Zemlja iz koje roditelji tjeraju vlastitu djecu. Za prvih devet mjeseci u 2017. godini iz BiH se, samo u Njemačku odselilo oko 13.300 osoba, kažu u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Prostom računicom 50 građana dnevno svakog radnog dana u Ambasadi. Trend koji je u 2018.samo nastavljen. Ovu informaciju potvrdila je za ATV Ambasada Njemačke u Sarajevu, koja bi do kraja ove godine mogla da obori prošlogodišnji rekord po broju odobrenih radnih viza. Brojka se utrostručila u posljednje dvije godine i potvrđuje procjene o masovnom iseljavanju ali ipak konačnu brojku onih koji odlaze ni jedna od tri statističke institucije u zemlji  na preporuku medjunarodnih eksperata ne objavljuje. Ići ili ostati, pitanje je koje u BiH svakodnevno sebi postavlja svaki njen građanin. Pri tome sa jedne strane, uloga Njemačke krajnje humana. Zašto ne primiti novu, kvalificiranu radnu snagu koja tečno govori, već 90-tih godina naučen njemački jezik? No, zanimljivo je da se njemačka spoljnja politika ne pita kakva je njena stvarna uloga u BiH. Osim što Njemačka danas ovim samo prividno pomaže kupovini socijalnog mira smanjenjem broja nezaposlenih u BiH, a  koju vlast u u ovoj zemlji godinama uspješno kupuje sredstvima MMF-a, Njemačka svjesno ili ne, indirektno učestvuje u konačnoj fazi kreiranja etnički čistih prostora. Istovremeno je svjesna i diskriminacije koja je u ovoj maloj zemlji svakodnevnica. Broj onih koji napuštaju zemlju smanjuje preveliki broj nezaposlenih, barem na neko određeno vrijeme. Egzodus iz BiH dakako nema etnički prefiks. Međutim, o efektima odlazaka na povratnička i ratom pogođena područja niko ne razmišlja. Statistički pokazatelji na području Prijedora su poražavajući. U mjestu Čarakovo kod Prijedora koje do rata brojalo 2417 stanovnika, 2003.godine se vratilo njih 462. Danas u ovoj mjesnoj zajednici živi oko 250 stanovnika. U jednu od najvećih škola na području cijelog grada koja je do rata nosila ime „Bratstvo-jedinstvo“ u naselju Hambarine, prvi razred ove godine pohađa tek jedna djevojčica. U Zecovima će broj djece koja će pohađati školu od prvog do petog razreda ostati njih samo sedmoro. Starosna dob povratnika i smrtnost posebna su priča.Mladih ljudi gotovo da i nema. Povratak je, sudeći po ovim pokazateljima, postao priča koja je definitivno dovedena u pitanje.

Countdown

Londonska konferencija o provedbi mira dovela je do uspostave Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira koji, pod predsjedanjem visokog predstavnika, funkcionira kao izvršni organ PIC-a, koji se pretvorio u čuvara kontroliranog kaosa u Bosni i Hercegovini. Pored Francuske, Italije, Japana, Kanade, Rusije, Sjedinjenih Američih Država, Velike Britanije, Predsjedništva Europske unije, Europska komisije, Organizacija islamske konferencije (OIC) koju predstavlja Turska, jedna od članica je i Njemačka.

Godina 2018.godina je prilika da Međunarodna zajednica  razmisli  o svojoj ulozi u BiH.  Posebno Njemačka. Liberalizacija viznog režima i izbjegličke quote sigurno nisu riješenje. Posljednjom etapom ”etničkog čišćenja” u etnički  homogeniziranim entitetima stvara se  prostor novim radikalnim snagama i secesionistima za dodatnu destabilizaciju zemlje i društva, ali i cijele regije Zapadnog Balkana. Građani BiH su do sada izgubili mnogo. Evropa bi, međutim, mogla mnogo više. Vrijednosti savremene evropske demokratije morale su već na početku implementacije mira biti prioritet. Ili su i njeni posljednji djelići zakopani negdje na 20 kilometara zračne linije od bh granice sa Evropskom Unijom, u temelje onog spomenika u Trnopolju?!

[1] https://www.legal-tools.org/doc/249bae/pdf/

[2] https://europeanwesternbalkans.com/2017/09/15/nato-integration-lead-new-referendum-republika-srpska/

[3] http://www.ohr.int/?page_id=1252

[4] https://dnevni-list.ba/bih-na-dnu-po-siromastvu-i-nezaposlenosti-najgori-u-europi/

[5] http://www.bhas.ba/saopstenja/2017/LAB_03_2017_10_0_BS.pdf