Piše: Delkić Midheta

Posljednji dan oktobra 2018. Jedan neobično lijep dan za ovo doba godine.Jedan izuzetno težak oktobar koji mi je donio neke nove spoznaje i neka nova iskušenja. Hoću li ih moći podnijeti?Moram…Pokušavam podvući liniju i ići dalje. Sve pripisujem iskušenju jer i dalje čvrsto vjerujem da ništa nije slučajno…sve se dešava s razlogom. Jedno je sigurno! Nisam očekivala ovakav scenario… posljednju deceniju svoga života pokušavam već neko vrijeme sažvakati i arhivirati. Ostaviti negdje na dnu sehare, dobro umotanu. Poželim samo da neke stvari obrišem iz memorije, da se više ne vraćaju i da iz mojih prsa iziđe sva ta gorčina koja se sakupila i čini me često strancem, čak samoj sebi. Koliko puta smo se samo zatekli u nekoj situaciji, ne planirajući je, čakštoviše misleći da se to nama nikada ne može desiti. Ali…život piše romane, a glavni likovi smo mi. Tačno prije 10 godina, jedno februarsko jutro 2008.godine, na minus 26, na banjalučkoj cesti, preko puta benziske pumpe Mešić u Kozarcu, zajedno sa svojom mlađom kćerkom ispraćala sam našu stariju kćerku i njenog supruga. Moj suprug nije mogao doći i noć uoči njihovog odlaska oprostio se s njima. U zraku je od hladnoće pištilo nešto poput mećave a ja sam samo htjela da sve stane, da vrisnem i kažem nedam!!! Ali, nisam! U sebi sam panično samo molila Boga da ih čuva…
Odlazili su u daleku, hladnu i meni do tada dragu Finsku, koju sam samo poznavala iz filmova koje sam gledala dok sam bila dijete. Zapamtila sam je po snježnoj bjelini. I baš jedan takav bijeli dan, nakon toliko godina od moga djetinjstva, odnosio mi je moje prvo dijete u daleke bjeline koje su trebale postati novom domovinom nje i njenog izabranika. Tek mjesec prije su se oženili. Proslavili smo njen 20 rođendan a on je imao 26 godina. Meni je i dan-danas to bilo premalo za odlazak i novi početak u nepoznatoj i dalekoj snježnoj zemlji.
Autobus kojim su trebali da se prevezu do Banja Luke naišao je i nekako za takvu klizavicu prebrzo primio ove putnike. Začas se izgubio a mi smo ostali na cesti nijemi od bola. Vraćajući se kući svratila sam u pekaru gdje sam svakodnevno ulazila i kada sam trebala reći šta trebam iz mene je neočekivano izletio jecaj…cura koja me je poznavala kao svakodnevnu mušteriju zapanjeno je upitala šta mi je. Jecala sam i pokušavala da kažem ali ništa osim tog jecaja iz dubine grla nije izlazilo iz mojih usta. Nakon par minuta uspjela sam samo reći da mi je dijete otišlo daleko…
Bio je to početak odlaska mladih ljudi iz naše države.
Nekako su se preživjele godine čekanja finskog državljanstva i pasoša kojim su se mogli vratiti u Evropu, u zemlje koje su bile bliže Bosni. Morali su otići daleko iz Bosne da bi joj se približili. Skajp je bio nešto najljepše što je čovjek mogao izmisliti, jer se pet i po godina, svaki dan našeg života, završavao na skajp vezi sa našom djecom. Jednom godišnje su dolazili na zimsko ferije. Nakon pet i po godina vratili su se u Austriju sa dvojnim državljanstvom i rezervnom domovinom.
Deset godina kasnije, jedan vreli augustovski dan 2018.godine, suprug i ja ispraćali smo našu mlađu kćerku koja je odlazila u Njemačku kako bi nakon završene srednje škole i studiranja u svojoj domovini, ponovo započela školovanje i svoju egzistenciju pokušala obezbjediti u zemlji u kojoj je rođena kao dijete bosanskih izbjeglica. Autobuska stanica nikada nije izgledala tako tijesno i tako mirno. Gledali smo dok je autobus izlazio kroz rampu, ispraćajući ga pogledom nijemo sjeli u naše malo auto. I ovaj put sam jecala dok je on šutio. Nije mi govorio, kako bi inače znao, da prestanem budalesati jer je znao koliko me ovaj odlazak boli, a ja sam znala da i on duboko pati. Krajevi njegovih očnih zjenica bili su vodeni. Šutali smo to veče kao dva stranca koja nisu pričala isti jezik, ali su se razumijeli i disali istu bol.
Prošla su skoro tri mjeseca kako je otišla i naša mlađa kćerka. Nakon mnogo teškoća smjestila se i polako ulazi u njemačku kolotečinu.
Ovoga jutra dolazim na posao i poput drveća sa kojih je lišće opalo, u sebi osjećam ogromnu prazninu. Jesen je doba kada se priroda presvači u odijelo sumornih boja i uvijek u ovo doba svodim svoje unutrašnje borbe i račune. Uvijek osjećam prazninu i samo bih da idem negdje…idem… i samo idem…Ulazim u kancelariju u kojoj radim a tu zatičem svoju radnu kolegicu, inače kuharicu u kuhinji naše firme. Jednu pristojnu i finu ženu dvije godine stariju od mene. Izgleda slomljeno i tužno. Priča mi kako joj je starija kćerka jutros otišla za Njemačku da pokuša raditi kao njegovateljica u staračkom domu. Ostavlja sina od 5 godina kod nje i njenog supruga a kćerku od 7 kod zeta u drugom gradu jer je krenula u školu. Rastavila je dvoje djece da bi pokušala u tuđoj zemlji pronaći bolji život za svoju porodicu. Dok mi to priča oči joj postaju crvene i vlažne. Ona je Srpkinja a ja Bošnjakinja. Ali ovoga jutra, bile smo samo dvije majke iz kojih se provalio jecaj i zagrlile smo se jako. Stisnule jedna drugoj ruke i plakale za našom djecom, za ukradenom mladošću, za onima kojih više nema a ne možemo ih nikada više vratiti. Plakale smo za snovima jedne generacije rođene šezdesetih godina. Znale smo da ništa nije onako kako smo sanjale i maštale da će biti. Znale smo da sunce tuđe zemlje ne grije kao što grije ovo bosansko, ovo naše sunce…na kojem se naša djeca ne mogu grijati.
Ništa više nije niti će ikada biti kao što je bilo. Stajale smo zagrljene nekoliko minuta i plakale svu bol naše svakodnevnice. Više nije bilo važno to što sam ja Bošnjakinja a ona Srpkinja…nakon toliko godina ista nas je bol povezala…Svjesne da će nam unučad odrasti u tuđem svijetu, da ćemo svoje djece i unučadi biti željne i oni nas. Svjesne da niko više ovdje nije sretan…