Pise: Irma Kahrimanovic
April, mjesec u kome se sve budi u novom sjaju, cvijece, proljece, cvrkut ptica. April, dvadeset i prvi po redu, nekima sasvim obican dan, a meni dan koji budi najbolnija i najtuznija sjecanja. Na danasnji dan dozivjela si, mama, saobracajnu nesrecu koja je poput oluje sve unistila, i iza sebe ostavila pustos.
Jos uvijek mi odzvanjaju sve rijeci doktora, slike tebe nemocne na bolnickoj postelji mi ne izlaze iz glave. Koliko god mi tesko pada dok ovo pisem, ne trazim da me bilo ko razumije, shvati ili kamoli zali. Meni je dovoljno sto mogu sama sebi potapsati po ramenu zbog cinjenice da sam prezivjela ono sto nisam ni slutila da ce me snaci.
Proslo je evo tri godine od onog dana koji je sve promjenuo. Vjeruj mi mama nebi me prepoznala, ni mene a ni mnoge druge, mnogo toga se promjenulo od kako nisi ovdje.
Zahvalna sam ipak da su pravi prijatelji i danas uz mene,bilo je onih koji su dosli i prosli kroz moj zivot ali naravno bilo je i onih koji su me izdali kada sam se najmanje nadala. Ali takav je zivot pomalo sladak i po najvise gorak.
I sta na kraju reci; ne zalim zbog sebe vec zbog tebe mama. Zao mi je sto ocem nisi docekala duboku starost, sto nisi docekala penziju, da uzivas u zivotu i da me cekas nasmijana kao nekad, u nasoj kucici kada ti dodem.
Zao mi je sto je toliko zelja, ciljeva i snova unisteno u jednom trenu.
