Piše: Ismet ICHA Turšić hajrudin
Nekada su potrebne tragedije najgorih oblika da bi insan shvatio sta je bitno u zivotu. Prica o osmogodisnjem Hajrudinu Kamenjasu je obisla citavu BiH, zatim cijeli region a sada je i jedna od glavnih tema u mnogim evropskim prijestolnicama.

Hajrudin je obolio od leukemije kada mu je bilo dvije godine, u principu on se i ne sjeca kakav je osjecaj biti zdrav. Bolest je uzela maha, prognoze su obeshrabrujuce, malom borcu je ostalo tek nekih mjesec dana zivota. Djecacki, pozelio je da dok je ziv upozna svog velikog idola Zlatana Ibrahimovica. Priznata humanitarna radnica Tea Rekic je putem svog Facebook-profila pozvala sve one koji i na kakav nacin imaju mogucnost da stupe u kontakt sa Zlatanom da pokusaju pomoci da se posljednja zelja ovog malog djecaka ispuni.

Ova tuzna prica se prosirila enormnom brzinom i dosla je i do mene. Pokusao sam da je ignorisem, svaki put kada procitam novu pricu o bolesnoj djeci pogledam svoju Unu i suze nekontrolisano, same krenu. Nisam ni znao da u meni ima ovaj refleks ali u zadnjih 15 mjeseci otkad se Una rodila, isplakao sam se koliko nisam za citav zivot. Mislio sam da cu ovaj put izdrzati da ne procitam o cemu se radi, da cu moci iskljuciti mozak i biti sebican i da cu se moci posvetiti necemu drugom medjutim..

Ovdje pocinje prica o divnim ljudima iz naslova. Na grupi na Facebooku (nogolopta.blogger.ba) gdje diskutujemo sve moguce teme vezane za nogomet i koja je jedna od rijetkih grupa koja je, barem do sad, postedjena prica o popisu i od drugih dnevno-politickih tema neko je postavio link sa pricom o Hajrudinovoj posljednjoj zelji i naravno sa apelom da se nekako stupi u kontakt sa Zlatanom Ibrahimovicem. Presutio sam, nisam nista komentarisao. Malo poslije toga neko drugi je postavio isti link. U roku sat vremena i treca osoba je postavila istu pricu. Pogledam statusa prijatelja, kod skoro sviju dominira prica o malom Hajrudinu. Nedugo zatim pocese mi stizati prve privatne poruke, raja me pita mozemo li kako dobaciti do Zlatana, razradjuju se taktike, neko zna tetka od komsije Zlatanove sestre koja zivi tamo negdje, neko drugi pak predlaze da se obratimo ovome, neko treci da bi mozda trebali uraditi nesto drasticno ali ni sam ne zna sta i kako to da sprovede u dijelo. Svi akcijaju, svi pokusavaju, ni jedna alternativa za dolazak do Zlatana se ne cini nemogucom, ni jedan pokusaj nije promasaj, svi su se digli da nekako ova tuzna prica dopre do usiju velikog Ibre.

Do neka doba sam jutros gledao kako se nesto sto se cinilo nemogucom misijom pretvara u nesto sasvim realno jer vjerovao sam da se toliki trud tolikog broja ljudi mora isplatiti, Zlatan vise nije bio nemoguca misija.

Moji divni ljudi, za koje sa ponosom mogu reci da sam prijatelj sa njima su, svako na svoj nacin, dali svoj doprinos u ovoj akciji.

Neko je kontaktirao Aftonbladet, najtirazniji list u Svedskoj i ponudio im ovu pricu. Neko je pisao mail Nogometnom savezu Svedske moleci ih da pokusaju ovo nekako da rijese nudeci pritom da on stoji za troskove prebacivanja malog Hajrudina do Svedske. Neko je kontaktirao Emira Osmanbegovica, glavnog urednika svih nogometnih prenosa na jednom od priznatijih tv-kanala u Svedskoj i covjeka sa ogromnom kontakt-mrezom. Neko je cak poslao mail na adresu vlasnika PSG-a i to na arapskom(!) sa molbom da se uslisi zelja malom Hajrudinu a jedan nas reprezentativac, necu reci koji, uputio je molbu Zlatanu putem sms-a.

I onda veceras gledam PSG – Benfica, Zlatan dominantan kao i uvijek, dva gola i asistencija. Nakon utakmice ide intervju sa njim, 2-3 minute price o utakmici, o vaznosti rano postignutog prvog gola, o njegovoj uigranosti odnosno manjku iste u tandemu sa Cavanijem.. I onda zadnje pitanje, kao grom iz vedra neba, komentatorka Viasata ga pita da li je cuo pricu o malom djecaku iz Bosne i Hercegovine oboljelom od leukemije koji ima jednu posljednju zelju a to je da upozna njega, grande Ibru. Zlatan malo slijeze ramenima i na svom karakteristicnom geto-dijalektu joj odgovara. ”Jako je tuzno to, naravno da me ovakve stvari potresaju. Ovakve i slicne molbe dobijam jednom sedmicno, volio bih kada bih mogao sve da ih ispunim ali to je na zalost nemoguce. Vidjecemo sta mozemo uraditi za ovog malog djecaka”.

Iako postoji jos milion prakticnih prepreka prije nego sto dodje do susreta malog heroja i velikog Zlatana osjecam da smo danas puno blize njegovom ostvarenju nego sto smo to bili juce. Imam ogromnu zelju da sada nekako ovu pricu zavrsim sa happy end-om, da pobjednicki uzviknem ”Bravo divni ljudi, ponosan sam na vas!” jer vjerujte mi da to uistinu i jesam ali onda opet procitah tekst o malom Hajrudinu, pogledah svoju Unu i suze same krenuse niz lice..

 

Nogolopta.com