Donja Ljubija kod Prijedora: Život na teku

Stanovnici Donje Ljubije nekada su se dičili rudnim bogatstvom svoga kraja. Danas, više od dvadeset godina otkako je zadnji voz željezne rude natovaren, mještani će reći kako je vrijeme stalo. Interesa za oživljavanje ovog kraja, kažu, nema, a sve što im je ostalo je težak život, uz to još i povratnički.

– Ovdje živi dobro samo onaj ko ima nekoga vani ili ako je nekom pukom srećom zaposlen, govori nam Sanita Muhić, koju smo zatekli ispred kuće u kojoj živi sa suprugom i petero djece.

Divlji zapad
Četvero ih školuje. Suprug Damir je nezaposlen. Zaradi samo ako ima posla u sezoni na građevini, a i toga je sve manje. Kaže nam da je prošle godine radio svega 20 dana. Jedino i koliko-toliko redovno primanje koje imaju je doplatak od 175 maraka, koji im mora potrajati cijeli mjesec.

– Ne mogu preživjet s tim ni da samo jedemo, a gdje su računi. Samo za struju imam dug 4.000 maraka, nemam odakle to platiti. Muž se prijavljuje na posao gdje god čuje da traže radnika. Uzmu broj telefona, kažu javiće i na tome se sve završi. Nekada je ovdje bilo dosta života. Bilo je i naroda više, radilo se. Da igdje mogu otić, ne bih se sekunde mislila. Mi smo ovdje izgubili svaku nadu da će neko nešto pomoći. Nemam ni od koga nikakve pomoći. Digla sam ruke od svega, govori nam Muhić, na što njen suprug dodaje:

– Ma, Ljubija je postala k'o Divlji zapad, zaboravljena od cijelog svijeta.

Prisjeća se da su od Udruženja “Naša realnost” jednom dobili 300 maraka, ali dok su kupili djeci što im treba, za kuću nije ostalo gotovo ništa.

– Da mi je bilo kakav posao, da znam da imam čistih 300-400 maraka. Ne tražim hiljadu i po maraka platu. Da bar rudnik počne radit, zaposlio bi čitavu Ljubiju, kaže Damir.

Ipak, komšije koje su u nešto boljoj situaciji, tu su i pomognu.

– Zimu ne znam ni kako smo preživjeli. Od komšinice koja se bavi poljoprivredom kupili smo najviše krompira, koji još nisam platila. Kaže mi: Platićeš kad možeš i koliko možeš. Nosim mlijeko od nje, pa po pola godine me čeka da i to platim. Eto, tako preživljavamo. Na teku što bi se reklo. Šta je tih udruženja, ma nigdje nikakve pomoći ne možeš dobiti. Možda nekome pomažu, ali meni ne pomažu, kaže Sanita.

Najstariji sin Adin ima 11 godina i peti je razred. Nije bio kod kuće, otišao se igrati sa drugarima. Mirhan i Melisa rođeni su istog dana (9) i pohađaju četvrti, a Anel (7) prvi razred. Najmlađa je Alisa (4). Težak život sa njihovih lica nije izbrisao veseli osmijeh.

Luda vremena

Nedaleko od kuće Muhića, na verandi smo zatekli Izeta Zubanovića (72) kako mota cigare. Srdačno nas dočekuje i poziva na kafu. Kaže nam kako je u penziji i da prima onu minimalnu od 185 KM. Petero ih je u kući – supruga bolesna, sin i snaha nezaposleni, unuka ide u srednju školu.

– Na ovom području prva sijalica zasvijetlila je u Ljubiji, a danas je Ljubija odsječena, baš k'o slijepo crijevo. Ljubiju je držao rudnik u životu i još neka manja preduzeća. Kad je stao rudnik, stala je i Ljubija. Neko nešto malo zemlje obrađuje, ali to nije ništa, jer bez rudnika Ljubije nema. Narod se osipa, stariji umiru, mlađi bježe. Niko ne radi, težak je život. A bilo je života nekada, kaže nam Zubanović.

Dodaje kako su došla neka luda vremena, te da se svako o svojim jadima zabavio.

– Ni komšiluk nije onakav kakav je nekad bio. Prilično smo dobri, ali svako se o sebi zabavio. Sve je otuđeno, manje se obilazi nego što se obilazilo – i rod i komšije. Nekad bi se stiglo sve, i raditi u firmi i svukud otići, a danas… Jada je puno. Kome god pođeš, trebaš nešto ponijet, a kriza je golema, kaže Zubanović, te dodaje da kako je svijetla tačka današnje Ljubije kulturno-umjetničko društvo, koje radi i okuplja stanovnike ovog kraja.

Prijedor24.com