Pise: Ismet Icha Tursic

Ismet Icha Tursic

Ismet Icha Tursic

Brdo je unisteno, Kozarac “oslobodjen”. Dosao je red na grad. Stari grad i Puharska, dva naselja sa veciniskim bosnjackim zivljem. Puharskoj je upucen ultimatum, vratite oruzje i bicete postedjeni. U protivnom, ne gine vam sudbina Kozarca! Ja i moj vjerni “trkaci” (biciklo) idemo do amidze u Puharsku, blizu “Halidove kuce”. Alarmantno stanje, svi su na nogama, na ulici umalo da dodje do tuce kada jedan muskarac trpa svoju familiju u auto i sprema se da zajedno sa njima napusti naselje. “Samo zene i djeca smiju otici, ti ne smijes!”, govori mu neko iz mase, hvatajuci ga za vrat. O psti haos! Amidza nije kuci, sigurno je otisao do grada. Njegova porodica je, hvala Bogu, na sigurnom, otisli su u Njemacku prije ovog svega. Nedostaju nam, pogotovo mali Almir, poznat po svojoj ljubavi prema truleks-krpi koju je obozavao jesti(!). Tu noc primamo u stan zenu sa dvoje djece da prenoce. Svi bosnjacki stanovi na Pecanima su u principu puni zena i djece iz Kozarca, Brda, Puharske.. Ljude koje nikad prije nismo vidjeli su preko noci postali dio naseg domacinstva. Malo mi je to sve nestvarno i cudno ali isto tako mi nekako “cool”, ko ono solidarnost, ruka ruci, ovo ono, sve ono sto su nas ucili u skoli sada je nekako postala stvarnost..Starog i dalje nema, struju nam ukljucuju i iskljucuju kako im je ceif. Dajdza se javio, konacno su kuci. Prvo sto je pitao mamu je bilo gdje sam ja. Ispricao joj je, normalno, da me vidio gore dan prije nego sto je puklo i da je dva dana krijuci se po sumama sa svojom familijom brinuo za mene. Meli i Medi su prezivjele ta dva-tri dana pakla sa po dva “cajna kolutica” dnevno. Mama mi nije nista rekla tada, ovo sam saznao tek koji dan poslije..

S Narcisom i Hikmetom koji je kod nas dosao sa majkom i sestrom iz Puharske, se dosadjujem ispred zgrade i opet “brilijantna ideja” koja nas je mogla kostati glave. “Hajmo na poker negdje”, predlozi neko, ne sjecam se vise ko. “Hajmo”.. Zujanje po pustom gradu, nigdje struje nema tako da nema ni pokera. “Na zeljeznickoj garant ima struje a i kafici rade”, opet izvali neko od nas.

Na zeljeznickoj pustahija, sve pozatvarano. Narcis sa svojom prepoznatljivom skoro pa bijelom kosom zbog koje je dobio nadimak “Svitac” i nas dvojica strkljastih djecaka od 12-13 godina smo onako razigrani trckarali i pokusavali dohvatiti reklamne panoe. Nismo ni primjetili da je u basti jedne kafane sjedilo trojica vojnika/milicionera. Jedan od njih zviznu i prenu nas iz te nase igre. Mahnuse nam da pridjemo. Iako smo vec bili skoro pa zamakli iza coska, dakle imali smo mozda priliku da im pobjegnemo, odlucismo da im ipak pridjemo. Odnosno, ja i Narcis smo im krenuli u susret a Hikmet je ostao iza coska da sakrije pare namjenjene za pokera jer smo se bojali da ce nam ih uzeti.

Kad smo prisli stolu, ugledali smo Bodu, naseg komsiju i “junaka” naseg naselja. Bio je poznat po svojoj zajebanosti odnosno barem smo ga mi djeca smatrali zajebanim. Bi nam drago kad smo ga vidjeli jer znali smo da zna ko smo, kontali smo pripazice nas. “Gde vam je onaj treci?”, grubim glasom nam se obrati jedan od njih. Na njemu je policijska uniforma, beretka sa trobojkom-grbom. Izgleda mlad ali opet nekako zvuci kao neko ko je zesce zajeban. U tom se pojavi i Hikmet iza coska i pridruzi nam se. “Imena?” Ismet. Narcis. Hikmet. Divno. “Sta radite ovdje, koji kurac?” Igramo se. “Vadi sve sto imas u dzepovima!” Nemamo nista, na nama sorcevi bez dzepova. Hikmet izvrnu dzepove ali ni u njima ne bi nista. “Sta si sakrio tamo iza coska?”, upita Hikmeta. Nista. “Nista? Pridji blize!” Hikmet pridje. Zviz. Backhand po sred stomaka. “Koga lazes mamu ti jebem? Gdje su vam pare?” Pljus. Samar od kojeg usi zvone. “Nemojte molim vas, Bodo molim te znas nas s Pecana!” Svih pet prstiju je ostalo oslikano na Hikmetovom obrazu. Na Narcisov vapaj Bodo se samo cinicno nasmija. “Tisina! Vas dvojica ste slijedeci!” Ne sjecam se da smo zaplakali ali znam da nam nije bilo svejedno. “Vadi pare, ‘oces li da ovaj kundak sad slomim od tebe mamu ti jebem!” Hikmet izvadi pare iz carape. “Jos me lazes picka ti materina, ‘oces li da vas sad sve pobijem ovde!” U glavi praznina. Zaplakao bih ali ne smijem. Molio bih za milost ali ne smijem. U tom trenutku se desi cudo. Jedan nas komsija cijeg smo sina svi zvali “Njojo” iako je bio stariji od nas naidje prugom. Na njemu maskirna uniforma. Prepozna nas odma’. Gdje nece kad smo ga danonocno izludjivali, ako mu nismo maltretirali sina onda smo mu kcerku Natasu vukli za njenu dugu kosu. Boro se dreknu na njih, “Sta radite, to su moja djeca! Ostavi ih jesi cuo! A vi picka vam materina sta cete ovdje, mars kuci!” Bodo i njegova dvojica krvnika se sjebase a mi, cini mi se da nismo ni docekali da Boro zavrsi ovo “mars kuci”, vec smo krenuli punim sprintom da se udaljavamo! Poslije se ispostavilo da je Boro bio Hikmetov komsija prije nego sto je preselio na Pecane i rekao je da ce sve ispricati njegovom ocu kad ga sretne. “Ispricaj kome hoces, samo nek’ si nas izvuk'o iz govana!” rece mu Hikmet.

Vec je peti dan kako je tata odveden. Ispred zgrade zujim. Sve manje djece je vani. Srpska djeca nisu tu, otisli su “na selo”. Bosnjacka su tu ali kao da nisu, svi su u nekom sjebu, niko ne zna sta se sprema. Roditelji su sve tisi i tisi, roletne se spustaju do maksimuma sa prvim mrakom a cim nastupi policijski sat pocinje pucnjava svuda oko nas. Ja i sestra spavamo na podu u dnevnom boravku. Njoj ovo sve tesko pada, noc prije ju je uhvatila uzasna groznica. Mama joj je oblogama od rakije skidala tempreraturu.

Petak jutro. Igram kosarke s nekim od djece iz C1. Odjednom stara me zovnu sa balkona. Ne znam jel’ me ikad zvala s kosarkaskog igralista jer je voljela kad sam joj tu, na oku. Jutro je tmurno, oko 10.45, kontam sta sad hoce, nije vrijeme rucku, nemam nista za uciti jer smo na raspustu. “Hajde udji u kucu da nesto vidis!” Kontam sta imam vidjeti.. Otvorio sam vrata a na hodniku je stajao TATA! Covjece, te srece! U istoj onoj majici u kojoj je otisao, nebeskoplavoj sa dzepicem na lijevoj strani. Podigao me je iako sam odavno prerastao tu dob, sad sam vec bio pravi “klipan”. Poljubio me je, i ja sam njega. Pustili su ga kaze, dovezao ga komsija Tomica u “marici”. Sav ponosan, kaze “Izvinuo mi se Tomica, stid ga sto me je morao dovesti u “marici”. Ne sjecam se sta smo poslije toga pricali ali kunem se da bih sad mogao opisati boju tmurnog neba, miris ili smrad tatine majice u kojoj je proveo zadnjih sest dana, njegov osmijeh i njegovu srecu sto smo ponovo sve cetvoro bili na okupu. Kaze da je bio dva dana u SUP-u, poslije toga su ga prebacili u “Keraterm”, on i ljudi koji su bili sa njim su bili prva grupa koja je ubacena u bivsu fabriku keramickih plocica. Dva dana poslije toga Keraterm je bio pun i onda su odlucili da ih prebace u Omarsku. Pokazao nam je masnice od pendreka samo sumnjam da nam je govorio istinu kada je rekao da ga je to neki strazar udario jer je otisao do wc-a bez pitanja ali i da mu se poslije izvinuo jer se prepao da je tata pokusao da pobjegne. Ko eto, nesporazum..

Ostatak dana je proveo na telefonu. “Dobar dan, ovdje Meho!” Kako si? Evo, nije lose. Slusaj, bio sam ti s muzem u Keratermu/Omarskoj, ziv je, nista se ne sikiraj. Rekao ti je da se cuvas i da poljubis djecu. Mene su pustili, siguran sam da ce i njega uskoro.” I tako citav dan, razgovor za razgovorom.. Dolazile su i komsije da upitaju sta se to desava, jel’ ovo kraj ili pocetak. Oko sedam navece dosla je jedna zena cijeg se imena ne sjecam ali znam da je njen muz bio tatin prijatelj iz stranke (SDA). Iz Kozarca su bili, znam da su bili smjesteni kod Ajdina i Bide. Zena i djeca jedva izukli zivu glavu iz Trnopolja. Tata je smiruje, objasnjava joj je da se ne sikira, da joj je muz ziv i da su zajedno “lezali” u Omarskoj. “Pustice i njega 100%, znaju da ni on nije nista kriv.” Ta gospodja se zahvalila tati i sjecam se i toga jako dobro, rekla je da ce tu noc prenociti u Starom gradu kod rodbine jer se tamo osjeca malo sigurnije nego na Pecanima gdje zivi oko 70% srba od kojih je vec skoro pa 90% mobilisano a 100% su svi bili naoruzani.

I ta noc je prosla uz pucnjavu ali ne toliko puno kao ranijih noci da bi oko zore zatutnjalo pravo. Pucalo je sa svih strana, imali smo osjecaj da ce sve otici u vraziju mater. Pogledah na zidni sat, 6 i 20. Rano je jos, necu da idem buditi mamu i tatu a ipak strah me. Sestra spava pored mene, na svu srecu nista ne cuje. Kisa vani, vrijeme pravo proljetno, prolom oblaka a uz to sve se jos i puca sve zesce i zesce. Boooom! Granata puce pravo blizu. Boom! Boom! Boom! Zareda ih nekoliko. Mama i tata su budni, sestra se isto trznula. Roka pravo blizu. Iako smo u prizemlju mozda bi ipak bilo bolje sici u podrum. Ali ko roka i sto roka ovako blizu? Nije valjda Puharska napadnuta? Amidza je tamo.. Stari pokusava da nazove nekoga medjutim telefon ne radi. Nema ni radija. Stanje opsteg sranja!

Oko osam proradi radio. Muzika dere s radija, sve agresivnija i agresivnija, svaka je borbena. “Mars na Drinu” nekih pet puta u satu. Izmedju ovih “muzickih numera” ide saopstenje o napadu Alijinih dzihad-ratnika na Prijedor. Vode se jake borbe ali uspjeli smo odbiti napad, kaze radio. Juhuu.. Slobodni smo.. Slobini smo..

Nedugo zatim proradise i telefoni. Stari ko radio-centrala, zove sto ljudi, pita gdje su, sta su.. Nas salje u podrum. U podrumu je vec citav komsiluk. Na ocevima nasih vrsnjaka zvekece oruzje dok silaze nis stepenice. Ja, Nerko, Ervin i neki rodjak od Dane igramo pokera iz dosade, citamo romane i procjenjujemo gdje je koja granata pala.

Ispostavilo se da je taj dan spaljen i srusen do temelja Stari grad a da su svi njegovi stanovnici prebaceni u logore, zene i djeca u Trnopolje, muskarci u Omarsku i Keraterm. Ona jadna zena iz Kozarca sto je noc prije bila kod nas, gdje li je ona? Smaknula se u Stari grad jer je mislila da je tamo sigurnije. Bog zaista nema smisla za salu..

Do mraka se situacija dosta smirila, vratili smo se u stanove. Granatiranje je prestalo a i pucnjava je jenjavala. Na radiju je saopsteno da svi lojalni muslimani izvise bjele zastave na prozore i da stave bjele trake oko ruku. Kroz nas prozor bijeli carsaf nikad nije izbacen.

Sutradan sam napravio jos jedan kiks koji me je mogao kostati glave. Starog sam nekako izmolio da me pusti ispred zgrade iako su snajperisti bili na zgradi u nasoj blizini. Izasao je i Nerko, komsija dvije godine stariji od mene. “Hajmo do grada vidjeti sta je bilo!” “Hajmo!” Idiotizam na visokom nivou!

Krenuo sam s Nerkom do grada da vidimo sta se desavalo dan prije. Bilo je pusto. Kod pijace je lezao neciji les pokriven ceradom. Iz Starog grada se jos uvijek dimilo, osjecao se miris paljevine. Kod gradske dzamije odnosno ostataka iste zaustavila nas je patrola. Nerko je usao u vec obijeni kiosk da vidi ima li romana i tamo je zatekao 4-5 djecaka iz G-zgrada. Naisla je patrola vojnika sa crvenim trakama oko ruku, njih 4-5. Bili su bjesni, prljavi i neobrijani, jedan od njih je imao sivkastu uniformu poput one sto su ameri koristili u “Pustinjskoj oluji”. Izgledala je pravo zajebano na njemu!  Pocese psovati, pitati sta tu radimo, jesmo li normalni, znamo li da je rat! Nerku jedan od njih uhvati za vrat. “Kako se zoves?” “Sasha.” “Prezime?” “Babic.” U sekundi sam izgubio svjest, u svojoj sam glavi vec vidio nekog od klinaca iz G-zgrada kako govore vojniku da se on ne zove Sasha Babic, da je Sasha u stvari njihov komsija i da se djecak kojeg je vojnik uhvatio za vrat zove Nermin. Ostale kockice ce ovaj hrabri vojnik sam posloziti i tu ce da nam bude kraj. U centru grada, pored izgorene gradske dzamije. The end. Na svu srecu i oni su se usrali od straha tako da niko nije ni progovorio. “Pa sta ces ovdje, je8ote Bog, vidis li da je ovdje rat, ‘oces da pogines djete drago?” “Ajde mars odavde, da vas nisam vise vidio!” Opreznim korakom smo dosli do iza coska zgrade i onda je uslijedio takav sprint da ni nadopingovani Ben Johnson ne bi imao sanse. Noge su same letile, ne sjecam se da su dodirivale tlo.. 

Kad sam dosao kuci roditelji su bili van pameti. Nisu znali gdje sam, stari me trazio po Pecanima iako mu to vojnici sto su “cuvali haustor”, civilu bez bjele trake na ruci, nisu nikako preporucivali. Slagao sam im da sam bio u “Nesinom podrumu”, da smo tamo citali romane. Mama me odma’ provalila da lazem, znala je da je Neso bio jedan od one djece sto su poslana na selo puno prije nego sto je puklo. Nisam imao vise sta da objasnjavam, samo sam sutio. Tata me nije istukao iako smo to debelo zasluzio. Onda me upitao sta sam radio na Brdu prosli petak kad sam sreo dajdzu i njegovu porodicu. Shit, saznali su i za to! Jos ako im je ludi Boro ispricao za scenu na zeljeznickoj, gotov sam, skrsice me stari “do temelja”! Inace je bio sklon nasilju i za puno manje gafove bas kao i vecina balkanaca vodjena motom “batina je iz raja izasla” ali ovaj put mi je fino, pravo roditeljski objasnio kompleksnost situacije i da se ne trebam zajebavati i svuda hodati jer moze mi se sta desiti a ako se meni nesto desi i njega opet odvedu, ko ce onda cuvati mamu i sestru. Cinilo mi se da bih vise volio da me je dobro istuk'o nego sto me je ovako nafilovao i tjerao da se ponasam kao odrasla osoba, ne znam sto.

Dan poslije su mama i tata otisli da prosetaju gradom. Po maminoj prici, u principu su napravili isti krug kao ja i Nerko dan prije. Izresetani izlozi i zapaljene radnje bosnjackih privatnika, miris zapaljene dzamije koja je dogorjevala, jako mnogo uniformisanih muskaraca i tek pokoji civil na ulicama. “Meho, jel’ ti vidis da je ovo oko nas rat?” upitala ga je. Iako je sve bilo jasno kao dan, nije htio da se pomiri sa cinjenicom da je sranje pocelo. Dva dana poslije bilo je vec kasno..

8.40. Stara pije kafu u kuhinji, ja i sestra spavamo na dusecima u dnevnom boravku. Stari jos nije ust'o. Neko zalupa na vrata. Nisu cekali mamino “Ko je?” “Vojna policija!”, zagrmi. Mama otvori. Udjose njih 4-5. Prepoznah jednog odma’, Zoran Babic – Bakin. Bio je atleticar, imao je specificnu, smrknutu facu tako da jga je bilo lako zapamtiti a i svako malo je bio u “Kozarskom vjesniku” kad je osvajao medalje po atletskim mitinzima. “Trazimo Mehmeda Tursica, imamo nalog za njegovo hapsenje.” Mama udje u spavacu da probudi tatu koji je vec bio budan. “Dobro jutro.”, rece im jos uvijek bunovnim glasom. “Vi ste uhapseni, moracete krenuti sa nama.” “Molim? Da to nije kakva greska? Ja sam vec bio privodjen i pusten sam prije 3 dana.” Na mom nalogu pise vase ime sto znaci da morate krenuti sa nama.” “Dobro”, rece stari, “imamo li vremena da barem popijemo kafu?” “Imamo, marica nije jos uvijek tu”, rece jedan od njih. Udjose, zavirise u moju i sestrinu sobu, pitaju imamo li oruzja, stari im objasni da je vratio pistolj, mogu provjeriti kod komsije Kovacevica. “Imate fin stan”, rece Bakin a u tom trenutku se oglasi motorola. “Marica je tu, moramo ici!” Kafa ostade neispijena. “Brzo ce se tata vratiti, sigurno je neka greska. Cuvaj mamu i sestru!”, rece i poljubi me. “Hocu, obecavam!” Izadje. Bakin, na izlazu iz stana me upita “Mali koji si razred?” “Sad cu u sedmi”, rekoh. “E pa pitanje je hoces li!”, rece i nasmija se najgorim i najcinicnijim smijehom ikad vidjenim. U njemu nije bilo nista sto je moglo slutiti na zajebanciju ili salu..

Tata je odveden 3.6.1992. u 8.50. Pronadjen je u jednoj od masovnih grobnica u okolici Prijedora. U toj “sekundarnoj” grobnici pronadjena je njegova desna ruka, potkoljenica i par rebara. Njegov tabut sam spustio u zemlju 20. jula 2006. godine. Nisam plakao. I obecanje sam odrzao. Cuvao sam mamu i sestru kao veliki.