Potpuno slomljen odlazim kući mišlju o sudbini onog dječaka u papučama što toliko liči na mog brata.

Piše: Sudbin Musić

Svaka moja, sve češća posjeta Sarajevu, završi dugim i sumornim razgovorima sa rajom koje, hvala Bogu, imam. Poslije se uglavnom osjećam nelagodno. Pričam puno i toga sam svjestan. Željan razgovora, valjda. Teme su uglavnom teške, aktuelne, i političke. I naravno, uvijek s osvrtom na povraničku tamu iz koje im izbahuljam svako malo.

Volim Sarajevo. Otud moja ljutnja i tuga zbog nesreće i nezadovoljstva koju osjećam kod te svoje raje u tom „bubble“ kako veli Hadra, koji samo što nije puknuo. I onda se vratim u Prijedor i svojoj kući koja mi nikada draža bila nije. Možda zbog muke i ponovnog kućenja koje i dalje traje. Ko će ga znati. Možda su i godine u pitanju. Stari se. I da nije kao što jeste, bilo bi sjajno.

U tim svojim razgovorima potrudim se da približim i te ljepote svoga zavičaja, Krajine, Prijedora, Čarakova i Zecova koji su sve prazniji. Otud i ti moji mučni monolozi protkani emocijama ne baš potpuno normalne osobe, sa sve jačim simptomima PTSP uz rastrganost zbog činjenice da i ja, htio ja to ili ne, moram otići. A ja to neću!

Do kad ćemo se goniti, ja i ta sila koja tjera i otjera i zadnje čeljade iz ovog ovozemaljskog raja, ne znam. Vidjet ćemo. Sad, zasad ja se ne dam. Migracije vam danas, život znače.

Akcize na gorivo i skupoća mi ne dozvoljavaju više da u Sarajevo odlazim autom. Jednostavno, ne ide. Zato hvatam autobus ili ovaj put vlak. A i to auto je posebna priča. Poklon mog brata Ade i rođaka Ede, golobradih dječaka koji su, svjedočeći zločinu nad zločinima nad tim našim Čarakovom i Zecovima, odlučili da onako golobradi odavde odu zauvijek, I to put Amerike I dalekog Čikaga. I nakon dvije decenije kupe mi auto. Polovno, ali odlično. Za bh. uvjete čisti luksuz.

Helem, žao mi jedino tih mojih čudnih obreda. Usputnih obilazaka mjesta koja su mi za srce prirasla i na kojima bih odmarao. Osim toga, obično posjetim grobove dragih ljudi na Barama, u Travniku i kojekuda, a kojih je u mom životu i onako previše, a na koje insan navikne. Zbog toga nam je valjda otrgnuta i tuga za umrlima, pa nam smrt i nečije preseljenje postaju tek tehnički problem. A sve nam je postalo tek tehnički problem. Neoliberalizam upravo uzima danak i nad nama ovako neotesanima. I kao prve determinante nastradaju upravo ljubav i milosrđe.

Nema besplatnog konaka

Pričam skoro sa posestrimom Senadom iz Preporoda, kako su oni do 1940, sa svim svojim mahanama natječući se u dobru, u usporedbi sa nama danas, bili čiste evlije. Jer, fakat, danas vam neko naše pametno čeljade student ili učenik slabijeg imovnog stanja doista nema nigdje besplatno okonačiti u Sarajevu. Meni, iz moje trenutne perspektive više nego ružan pokazatelj, s obzirom na brojku multimilionera u državi. Bila je ta jedna epizoda sa „Đulenovcima“ koja nam se neslavno završila. I to je to! Ljudi iz Gajreta, Narodne uzdanice, La Benevolencije, Prosvjete ili Napretka za nas ovakve bili su sveci. Nejse…

Rastrčim vam se tako svaki put od Jukićeve, gdje prespavam, pa preko Alipašine i parkova niz Koševo, kraj Druge gimnazije, pa sletim pred BBI. Onda, ovisno o rasporedu skoknem do Baščaršije, pa ako je petak obavim džumu u Carevoj ili Begovoj, koje mi dođu k'o Bajram. Posebno u Begovoj. Nije da nema taksija, tramvaja ili autobusa, ali fakat mi fale gužva i šetanje. Valja se potom vratiti u ovu čarakovsku pustoš. Ovaj put sam se direktno sa predavanja autom sa kolegom iz Zavidovića uputio na sarajevsku željezničku stanicu na kojoj se stvorila prilična gužva. Hrpice migranata na sve strane. Sudeći prema izgledu u prosjeku dvadesetgodišnjaci. U gradu sam ih primjetio tek na prostoru između Vijećnice i Tabačkog mesdžida, tako ispred onog jeftinog konačišta.

Stojim strpljivo u redu za kartu jer vidim da je u pitanju nekakva refena. Jedan koji najbolje govori engleski jezik uzviknu „eight“, da bi odmah potom uzviknuo „ten“. Solidarišu se. Lijepi su i mršavi. Naoružani su telefonima, ruksacima i različitim frizurama. Mladost koju sam i sam prerano izgubio. Tih godina nakon beskonačnih prelazaka na crno skrasimo se u izbjegličkom centru Gabčikovo u Slovačkoj u kojem sam između ostalog, šišao raju. Moj brat se furao na Vanilla Icea.

Uspijevao sam nekako s tom njegovom frizurom koja će mi izgraditi reputaciju dobrog frizera. S tom frizurom smo u kasnu jesen 1993. godine krenuli za Njemačku. Na kraju smo jedva uspjeli preći granicu u blizini graničnog prijelaza Passau između Njemačke i Austrije. Onda smo nakon boravka u Wurzburgu krenuli put Berlina gdje nas je čekao Harun. Uzeli smo vlak, kako to biva u klasnim državama, onaj jeftiniji.

Nepristojno fotografisanje

U stvari, problem nam je bio taj što samo moraš u svakom slijedećem većem gradu preći u drugi vlak i to je to. Ja sam se isto ovako snalazio sa svojim lošim engleskim. Taj naš loši engleski, koji nas je, ovu grupicu ljudskopravaša pretvorio u to što jesmo, najbolje je u svojim memoarima opisao Emir Suljagić. Moj brat je tamnoput. I dok vam ja izgledam prilično „German“, moj vam je brat prilično ”Jewish”. Znam, odvratan sam, ali pripišite to sjajnoj vještini da preživite povratničku krajišku svakodnevnicu pod kojom se podrazumijeva najcrnji humor. Osim toga, onako istraumatizirani i nakon logoraških muka shvatili smo da je prekrasan srebrni prsten na bratovoj ruci, u stvari, Davidova zvijezda. Brat ga je negdje u blizini Berlina isprepadan neonacistima u vlaku, skinuo sa ruke.

Jedan od migranata na peronu sarajevske željezničke stanice upravo me je nekako najviše podsjetio na brata. Pritom su mu na nogama tek plastične papuče. U nekom trenutku pojavljuje ih se čitava gomila. Osoblje sarajevske željezničke stanice živahno razgovara sa njima. Više gestikulacijom i nekakvom čudnom kombinacijom engleskog i bosanskog. Usput na zadnjem peronu stoji vlak.

Ispred njega na pristojnoj udaljenosti stoje dvoje prilično nepristojnih ljudi. Dok ona, polugola, u donjem vešu i sa kačketom na glavi u dubokim kožnim čizmama na štikle, raširuje krake od perona prema tračnicama, on se trudi da skupocjenim fotoaparatom uhvati onaj, samo njemu poznat fotografski trenutak. Utom nam mašinovođa vlaka na čekanju, da podgrije atmosferu, jako i dugo svirnu, na što se sasuo grohot na cijeloj stanici. Jedna od uniformisanih službenica izlazi da pita kolege imaju li oni uopće dozvolu da to rade. Uzalud. ”Neka ih, baaaaaaaa…” uslijedio je odgovor.

Uskoro dolazi moj talgo vlak. Usput, bila je ovo prva prilika da se provozam s njim i bilo mi je neobično drago. Na ulazu kondukter, a iza njega nekakav security, Željeznica FBiH koji je, nepristojno žvačući žvaku, pokazivao rukom. Tamnoputi na lijevo, ostali na  desno. Skrenuo sam desno. Moje sjedalo je već bilo zauzeto. Na moju primjedbu čiko je odgovorio da je sasvim svejedno gdje sjedite. Sjeo sam iza i posmatrao mladića u papučama kako cupka napolju. Kraj njega se okupila nekolicina njih. Dok je stajao u onim plastičnim papučama i bos, gledajući u zatamnjena stakla talgo vlaka, popravljao je  frizuru. Usput se oprostio s prijateljima koji su ušli u vlak. Tek kada je vlak krenuo sjetio sam se da sam, ako ništa, mogao da mu dam onih mojih preostalih 13 KM u džepu.

Nestvarna Badnja noć 1993.

Vlak je krenuo. Nisam bio zadovoljan što svoju ovisnost o društvenim mrežama neću moći zadovoljiti. I zaista je bila šteta. Tješio sam se hrpom literature sa Univerziteta od koje me hvatala jeza. Na kraju zaključim da je teško da ću nakon najnovijeg sepeta knjiga biti nešto više lud nego već jesam. Migranti su pokušavali da nađu mjesta. Dva vagona, odnosno dvoje kola lijevo, bila su puna. I među njima se osjeti netrpeljivost. Dok jedni pokušavaju da promjene vagon, kondukter i security ih sa onim našim ”halo baaaaaaaaa”, upozoravaju da ne mogu. Uporno ih vraćaju natrag.

Vlak je do Zavidovića prilično popunjen. Na svakom stajalištu kroz „armijski“ dio BiH izlaze, zapale cigaretu. Nakon dva-tri dima duhana onaj security guy ih nekako milosrdno poziva da uđu. Mašinovođa se našali zatvaranjem vrata ili, pak, krene pa stane. Oni opet ulaze, vraćaju se na svoja mjesta. U jednom trenutku ispade neka svađa i pometnja. Grupica od osam Sirijaca ipak prelazi u naš vagon. Kondukter i security guy ih prebrojavaju. Na sugestije da se odvojimo od njih i pitanja da nam slučajno nije neugodno, odgovaramo s pitanjem: ”A zašto bi bilo?!”

Od Doboja, kroz republičkosrpski dio, nema izlazaka za tamnopute. Osim ako se kojim slučajem pripadnik MUP-a RS nije zabunio pa vas pobrkao. I tako do Prijedora. Na izlasku me dočeka policajac s pripremljenim pendrekom kraj kojeg sam se nekako provukao. Kasno je. Mrzim te jesenje maglovite prijedorske noći. Vlak nastavi put Bihaća, a ja svojoj kući. Okrenuo sam se. Hrpa radoznalih besposličara Željeznica RS konstatuje naglas kako ih večeras ima ”mašala”. Zaključujem da im je prizor manje više svakodnevnica.

Potpuno slomljen odlazim kući mišlju o sudbini onog dječaka u papučama što toliko liči na mog brata. Sjetih se nestvarne Badnje večeri u Berlinu 1993.godine, mene i tada 17 godišnjeg brata na ulici u hladnoj zimskoj noći, dok zvone zvona okolnih katedrala kucajući ponoć. I ja sam vam tako nekada bio migrant…

Doduše bijelac i islamic!

Izvor: Al Jazeera