NedimJahicPiše: Nedim Jahić

U sjeni protesta za jedinstveni matični broj, u posljednjih sedam dana podižu se tenzije između Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke, s jedne strane, te koalicije organizacija civilnog društva „Prvi mart“ koje okuplja udruženja povratnika, izbjeglih i raseljenih lica iz Republike Srpske. One su svoj vrhunac doživjele danas, sa pokretanjem istrage od strane SIPA-e protiv urednika Radio-televizije Republike Srpske, a u javnost je plasirana i mogućnost zabrane rada „Prvog marta“ na prostoru RS-a. No, da bi došli do ove teme, potrebno je analizirati pozadinu cijelog pitanja. Kako je sve počelo?

Premda mnogi i danas smatraju spornim učešće izbjeglica i raseljenih lica u izbornom procesu u Bosni i Hercegovini, interes zaštite njihovog biračkog prava je sasvim legitiman, budući da je riječ o ljudima koji su nasilno protjerani iz mjesta prijeratnog prebivališta. Isto je za svoj rezultat imalo i promjenu etničke strukture, a samim tim i odnosa političkih snaga kako na razini lokalne zajednice tako i na višim nivoima vlasti.

Tu su prognani korektiv, oni se pojavljuju prije svega kao podrška ostvarenom manjinskom povratku, koji u mnogim općinama nema brojeve da bi bio politički relevantan, a s druge strane svojim glasanjem potvrđuju efektivnu vezu sa zajednicom – gdje politički povratak predstavlja osnovu za nastojanje da se ponište rezultati etničkog čišćenja.

Upravo na tim temeljima je i nastala inicijativa „Glasaću za Srebrenicu“ koja je uspješnom mobilizacijom i registracijom građana dovela do pobjede Ćamila Durakovića na lokalnim izborima u Srebrenici 2012. godine. Ovo nije bila prva inicijativa za mobilizaciju, te ako prođete Bosnom i Hercegovinom, naići ćete na brojne primjere gdje se povratnička zajednica, u saradnji sa dijasporom, organizirala s ciljem postizanja bolje izlaznosti, a samim tim i veće zastupljenosti u lokalnim općinskim vijećima i skupštinama.

No, sve inicijative su se zadržale na lokalnoj razini, bez velikih ambicija da se iskoriste na Općim izborima. Štaviše, od izbora do izbora, broj glasova prognanih i povratnika opada, te je na posljednjim izborima sspao na brojku od nešto više od 60 000 u Republici Srpskoj. Pored toga, dalje podjele među strankama koje osvajaju glasove povratnika spustile su nivo njihove zastupljenosti u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine sa tri koje je imala SDA na izborima poslije rata, preko dva koja su SDA i Stranka za BiH osvojili 2006. godine, do nule koju imaju danas, u skladu sa rezultatima izbora iz 2010. godine.

Zbog čega su ova mjesta bitna za sve građane Bosne i Hercegovine? U postojećem odnosu, gdje imamo vrlo malo prostora za konstruktivno jačanje države, te sve odluke i reforme provedene u posljednje tri godine uglavnom idu u pravcu jačanja entiteta, za bilo kakav preokret je potrebna izgradnja novih političkih snaga u RS-u koje bi cijelu državu vratile na priču integracije. Za integriranje, te promjenu politike u odnosu na onu koju vode SDS i SNSD, postoji snažna volja i među progresivnim političkim strankama u RS-u. Međutim, taj treći alternativni put nema dovoljno snage u trenutnom rasporedu moći. Tu dolazi na red ideja mobilizacije prognanih i povratnika.

Naime, za donošenje odluka u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine potrebna je potpora najmanje 1/3 zastupnika iz svakog od entiteta. To pravilo, utvrđeno kao „entitetsko glasanje“, jedno je od ključnih prepreka za funkcioniranje Parlamenta, te zahtijeva saglasnost najmanje 5 zastupnika iz RS-a. Upravo u nastojanju da se na neki način pređe barem ova prepreka izrasla je i ideja da se povratnici okupe oko zajedničke Liste za povratak, iza koje bi stale sve stranke koje okupljaju bošnjačko i hrvatsko biračko tijelo u RS-u, te se na taj načini ova populacija vrati na pozicije iz kojih može očekivati najmanje tri zastupnička mjesta u Parlamentu. Interes stranaka bi trebao biti jasan, budući da bez zajedničkog nastupa nemaju nikakve šanse.

Ova ideja sebi ne može dozvoliti da bude monoetnička, budući da postoje snage koje okupljaju povratnike, a ne mogu se okvalificirati kao nacionalne stranke. Također, ne može dopustiti ni izmicanje relevantnih političkih subjekata, jer bi svaka podjela značila promašaj u smislu prelaska izbornog praga i učešća u podjeli mandata. Također, mora biti iskrena. Građani koji bi podržali ovakvu listu ne smiju imati zablude da bi uspjeh neke Liste za povratak značio drastičnu promjenu u društvu, niti oni koji se protive istoj trebaju podizati tenzije i misliti da se ovim može rasturiti ustavni poredak nametnut u Dejtonu. Jedino što bi rezultat uspjeha inicijative bio jeste zaustavljanje propadanja države, te brana daljem nastojanju da se Bosna i Hercegovina posmatra kao konfederacija dva entiteta sa etnički dominantnim zajednicama koje u njima odlučuju u ime svih.

Vodeći se tom idejom, nastala je koalicija „Prvi mart“, gdje političko i građansko organiziranje povratnika i prognanih u okviru ove mreže udruženja jeste usmjereno protiv politike koju zagovaraju SNSD i SDS, ali sigurno nije protiv svih građana Republike Srpske, kako predstavnici ove dvije stranke običavaju reći podižući atmosferu straha, te istovremeno gradeći partijski profil na obračunu sa zamišljenim protivnikom. U isto vrijeme „Prvi mart“ radi na prikupljanju podataka, organiziranju strukture od Australije do Amerike, te to više nije pitanje izlaznosti glasača u Gornjim Potočarima, već globalna stvar koju lokalni policajac ne može zaustaviti potpisom tri papira.

Zbog ove činjenice je zapravo Vlada Republike Srpske otišla tako daleko da poteže i pitanje moguće zabrane djelovanja „Prvog marta“ u RS-u, a u dnevnom pregledu novinske agencije SRNA najmanje tri vijesti ili izjave u posljednjih sedam dana su usmjerene protiv rada ove koalicije, što otvara prostor za odobravanje opće javnosti spram udara na slobodu udruživanja građana.

U vezi s tim podizanjem panike bio je i bezuspješan pokušaj povezivanja aktivnosti „Prvog marta“ sa protestima za jedinstveni matični broj, ali i stalne provokacije javnosti, poput Bosićeve izjave o „orijentalnoj patetici“, koje su za svoju posljedicu morale izazvati eskalaciju, te je ista režirano i uz pažljivo odabrane naslove i citate lokalnim i regionalnim medijima pukla u 24 sata. Bez sumnje, u mjesecima koji dolaze, panika vodećih političkih stranaka Dodikove Vlade će rasti, ali je samo pitanje zrelosti povratničke zajednice i njenih lidera na koji način će na nove prepreke odgovoriti.

Nemojte imati nikakve sumnje da će juli mjesec biti vruć, a da će SDS i SNSD pokušavati proizvesti dalju eskalaciju. No, za tu igru je potrebno dvoje, te ono što je jedino bitno u ovom trenutku jeste iskočiti iz kola koje svakom neutralnom posmatraču nije ništa više od blijede reprize predizborne kampanje iz 2006. godine.

U trenucima blokade državnih institucija, te kreiranja nove političke stvarnosti u kojoj se prihvataju odnosi konfederacije, a gdje se odluke donose tako što se bez potpunog popuštanja zahtjevima tandema SDS-SNSD ne može ništa ni dogovoriti, „Prvi mart“ ne može biti ideja koja će postati jučerašnja vijest. To je komad nade za čiju su vrijednost poruke svi odgovorni, za čije rezultate svi dajemo doprinos, bez obzira ko kome smetao na ličnim razinama, te koja ne smije biti prijetnja građanima ili narodima, već samo prijetnja režimu. Da li smo dostojni te misije i takve slobode?