Malo je ljudi kao što je bio Emir Kahrimanovic. Negdje pred izbijanje posljednjeg rata trebao je braniti magisterij na Fakultetu politickih nauka, ali vec tada njegov vid bio je nevid. Najbolji onkolozi kazali su da su te oci zauvijek izgubljene. Za mnoge takva dijagnoza je kraj stvarnog života i pocetak vegetiranja. Ali, Emir je bio drugaciji.
Nakon povratka iz izbjeglištva provedenog u Njemackoj, ovaj Kozarcanin naprosto nije htio biti beskoristan. U Lušci Palanci gdje su se smjestili prognani Prijedorcani, cekajuci Dan povratka svojim kucama, ucestvuje u formiranju slobodnog Radio Prijedora i tri godine sa strašcu koja se rijetko srece na ovim prostorima potpuno se posveæuje poslu. Priprema radioemisije, komentare, poziva u goste jednog malog radija najuglednije javne licnosti BiH, piše za Prijedorsko ogledalo, za Osloboðenje, za Dane se javio sa nekoliko priloga…
Emir i Besima Kahrimanovic
Prije nekoliko mjeseci vratio se u svoj Prijedor, u svoj stan, i odmah silovito, bez ikakve brige za zdravlje, nastavio raditi, raditi, raditi…
Na Internetu se pojavila lijepo oblikovana strana o Prijedoru koju su dizajnirali mladi Prijedorcani negdje u tuðini, a Emir ju je popunjavao svojim tekstovima, informacijama, nadom da æe u njegovom gradu biti sve više onih ciji ce glas on prepoznavati kao glas prijatelja.
Dvadeset i cetvrtog novembra Emir Kahrimanovic , nakon što se vratio sa još jednog novinarskog zadatka, spustio se u krevet, u postelju željnu njegovog godinama odsutnog duha i tijela. U šest sati tijelo je zaspalo. Samo tijelo. Duh Emira Kahrimanovica suviše je snažan za samo jedan život.
24/11 2000
