Piše: Samir Hadžalić

Postoje ljudi za koje se u narodu kaže: “Takvi su da bi ih mogao na rane previjati”. Takav je bio i moj rahmetli stric Said.

Na bolji svijet preselio je daleko od rodnog Prijedora u Malmeu (Švedska) u sedamdeset i šestoj godini. Daleko od čarsije kojoj je darovao svoju mladost i pružao nezaboravne utakmice u dresu legendarnog prijedorskog “Želje” a potom i drugih gradskih klubova. Zbog svoje virtuoznosti igrajući u timu Željezničara dobio je i nadimak Šore,koji će ga pratiti do kraja njegovog plemenitog života.

Do posljednjeg daha borio se hrabro sa opakom bolešću znajući da igra svoju životnu utakmicu na tuđem terenu. Kao što je uvijek volio svoju čarsiju ,iznova dolazeći joj ,tako će i ovaj put krenuti na posljednje putovanje prema svom Prijedoru.

Dragi moj “strikane” Hvala ti što si me učio kako se sevdiše i kako se voli sevdalinka.Hvala ti što si bio neko na koga sam se uvijek mogao osloniti u teškim danima. Hvala ti sto si imao tako veliko srce u kojem je bilo mjesta za sve nas koji smo te voljeli i poznavali.Hvala ti za tvoju skromnost,duhovnost i plemenitost.

Neka Uzvišeni Alah dž.š. podari mir i spokoj tvojoj plemenitoj duši i neka je uvede u vječni dženet.