ISPOVIJEST Našu Aminu ubio je monstrum, a mi smo živi mrtvaci

Zekija i Mirsad Šabanagić nakon presude Vrhovnog suda FBiH
ISPOVIJEST Našu Aminu ubio je monstrum, a mi smo živi mrtvaci

– Ne, dosta je bilo. Nemamo mi više šta reći bilo kome. Našu Aminu ubio je monstrum, a mi smo živi mrtvaci. Taj monstrum već dvije godine na tri suđenja od Bihaća do Sarajeva mijenja advokate i iskaze kao prljave košulje i još dobije takvu zadovoljštinu od Sudskog vijeća da mu se u Sarajevu sudi bez prisustva javnosti. Kao da će zatvorena vrata sudnice sakriti istinu.

Bijeg u Njemačku
Riječima koje ne mogu opisati ni dio čudovišne boli, Mirsad i Zekija Šabanagić, roditelji svirepo ubijene Amine Šabanagić, odbili su da dalje prljaju svoju intimu, jer su u posljednjih devet godina traganja za krvnikom svoje 21-godišnje Amine i dvije godine suđenja 32-godišnjem Sanjaninu Admiru Karabegoviću, silovatelju i davitelju lijepe recepcionerke hotela “Sanus”, u potpunosti izgubili duševni mir.

Uputili su nas na svog advokata Elvedina Alagića za sva pravna i druga pitanja u vezi sa slučajem “Šabanagić” i odbili fotografiranje. Kao što je poznato, Vijeće Vrhovnog suda FBiH izreklo je 6. novembra presudu kojom je Karabegović osuđen na 35 godina zatvora zbog silovanja i ubistva Amine Šabanagić 19. maja 2004. godine u Sanskom Mostu.

Ovo je najveća moguća kazna prema starom Krivičnom zakonu, koji je važio u vrijeme kada se dogodilo ovo krivično djelo. Karabegoviću se dva puta sudilo u Bihaću, a uhapšen je devet godina nakon ubistva Amine Šabanagić, krijući se u Njemačkoj. Šanbanagići su zadovoljni jedino visinom kazne, ničim drugim.

– Zašto dolazite samo nama, zašto ne odete kod porodice ubice naše kćerke!? Nije fer. Nismo mi nikakve medijske zvijezde, mi smo roditelji koji će se do kraja života pitati šta je bila kriva nevinost, mladost, neiskvarenost i ljepota naše Amine da dospije u ruke takvog monstruoznog ubice!? Provjerite, istražite kako je monstrum, nakon što nam je obeščastio kćerku i udavio je, za kratko vrijeme s kompletnom porodicom, suprugom i djecom, napustio BiH i nastanio se u Njemačkoj, gdje je otkriven. Vjerujete li da u to nisu imali umiješane prste i drugi – u jednom dahu kazali su nam Šabanagići.

Podsjetili su kako i oni imaju prijatelje u Njemačkoj (tokom rata boravili su u njemačkoj pokrajini Tiringen, op. a.), ali da nikada nisu mogli dobiti vize ni za posjetu.

I Zekija i Mirsad, dok smo stajali i kratko razgovarali ispred njihove porodične kuće u Prekosanju kod Bosanskog Novog, kao hipnotizirani, bacali su pogled preko asfalta na mezarje džamije u kom leži njihova Amina. Ni završena srednja škola najmlađe kćerke Zehre ni udaja najstarije Armine i rođenje unuke koja je dobila ime po tetki, koju će “upoznati” s fotografija, nisu umanjili tragediju i roditeljsko samouništavanje sjećanjem na prerano izgubljenu kćerku.

Odbačeni od svih
Drhtaj i sjenka boli koja je preletjela preko lica roditelja, otkrili su još jednu tajnu.

– Danas (jučer, op. a.) imala bi 31 godinu i jedan dan – prozborili su skamenjeni u boli, koja traje duže od decenije, podsjetivši se još jednom kako su, ustvari, odbačeni od svih i da je, stoga, i najbolje da “zaboravimo na njih”, čija je sreća zauvijek uništena.

Odbijena molba za podizanje spomen-ploče

Mirsad i Zekija Šabanagić uputili su još 2009. godine molbu Općinskom vijeću (OV) Sanski Most da se inicira postavljanje spomen-ploče na Trgu ljiljana, gdje je Amina Šabanagić posljednji put viđena živa 19. maja 2004. Kolegij OV Sanski Most odbio je da ovu inicijativu stavi na dnevni red.

Avaz