Hronika, Kolumne

Ispravke pogrešnih interpretacija mog rada

sebina sivac

Piše: Sebina Sivac

Ja sam u malo nepovoljnom položaju da odgovorim na kolumnu vašeg dopisnika, a o mojoj knjizi koja je nedavno promovisana u Kozarcu. Kao antropolog, nije profesionalno ni etički da pričam o nekome ko je, iako ne kao povratnik, član zajednice koju sam proučavala više od deset godina. Dovoljno je reći da nisam prva osoba koja je linčovana na ovaj način, i sumnjam da ću biti posljednja.

Kao autor, ipak moram da razjasnim ono što je pogrešno shvaćeno o knjizi koju, kako navedeni dopisnik otvoreno priznaje, nije još pročitao. Nakon dugog razmišljanja kako da odgovorim, odlučila sam na ovaj stil tj. tehniku slučajnog razgovora na ulici da bih ga rekonstruirala kao naučni intrevju. Iskreno se nadam da će to zadovoljiti naučne standarde koje dopisnik takođe dovodi u pitanje, a da mi neće zamjeriti na izvjesnoj dozi humora.

Slučajni prolaznik: Jeste li stvarno napisali knjigu na osnovu usputnih razgovora na ulici tokom odmora?

Ne baš. Ja nemam porodicu niti kuću u regionu i godišnje odmore ne provodim u Bosni. Nakon što sam preživjela 1992 godinu, razvila sam interes i potrebu da razumijem zašto ljudi rade to što rade.  Poslije završetka visokog obrazovanja u Irskoj i Londonu, odlučila sam da fokusiram svoje doktorsko istraživanje na izvanrednu priču o tome kako i zašto su se ljudi vratili u Kozarac, uprkos svom neprijateljstvu s kojim su se suočili.

Moje istraživanje je ono što se zove ugrađena (embedded) antropologija.  Umjesto nekog dobro finansiranog stranog istraživača i proučavanja ljudi kao egzotičnih kreatura, opredjelila sam se za jedno umjerenije, dugoročno istraživanje.  Istraživanje  putem razgovara sa ljudima o njihovom životu, razmišljanju,  izvan standardne priče koju ljudi imaju tendenciju da kažu istraživačima. Tu sam tehniku istraživanja odabrala u nadi da bih ih mogla bolje razumjeti. Pretpostavljam, da sam bila jedna od nekih stranih istraživača koji su čitali priču ili čuli o Kozarcu, (koji bi došli na nedelju dana i proveli večeri slušajući priče o žrtvama u čaršijskim kafićima, a zatim odlazili u svoje zemlje i aplicirali za fondove), bila bih dobro primljena. Ali ja sam izabrala drugi put.

Moja knjiga je priča o izuzetnoj zajednici koja je učinila nešto posebno, i nadam se da može pomoći drugima koji razmišljaju kako se na jedan kreativniji način baviti ili suočavati sa etničkim čišćenjem, post-konfliktnim povratkom i procesima pomirenja. Smatram da su u ovom slučaju koji opisujem u knjizi dva faktora imala presudnuulogu.  Prvi je formiranje 17. Krajiške brigade i borba običnih ljudi u toj brigadi, povjerenje koje su stekli, nadljudski otpor  i upornost koji su proizašli iz te borbe, a što je kasnije uticalo na organizovanje povratka na miran, civilizovan način nakon rata.  Drugi, jednako važan faktor je zaista izvanredna organizacija žena koje su počele proces povratka. Mislim da bez njih, danas ne bi bilo Kozarca.

Za razliku od većine studija koje se bave poratnim zajednicama neposredno nakon rata odnosno povratkom izbjeglica i raseljenih lica kućama, a ne dugoročnim promatranjem izgradnje neke zajednice, moje je istraživanje težilo opservaciji tokom više godina kako bih mogla analizirati neke faze i izazove tokom društvene izgradnje mjesta. U tu su studiju uključene različite antropološke tehnike, uključujući življenje sa ljudima, manje ili više formalne intervjue (mada sam njih najmanje koristila), neformalno časkanje i analizu online debata. To su bolne teme, a ja sam osjećala obavezu da uradim rad na najbolji mogući način, jer su mi ljudi poklonili svoje vrijeme i povjerili mi svoje priče.  Ako je to bio praznik, u tom slučaju bih definitivno tražila novac na povrat.

Rezultirajuća knjiga nije savršena na bilo koji način (nijedna nije), ali mislim da stoji kao možda detaljni odnosno dubinski studij jednog istorijskog fenomena, da nudi drugima nešto da nauče, danas a i u budućnosti: nevjerovatna i hrabra priča o povratku u Kozarac.

 

Slučajni prolaznik: Spomenuli ste pomirenje, ali ste stvarno samo bošnjački nacionalista koji promoviše etnički geto, i niste li zaista protiv pomirenja?

Ne baš. Prije svega, ja nisam član ni jedne lokalne zajednice. Živim u Londonu i moji prijatelji i kolege su internacionalni ljudi.  Naravno, to uključuje mnoge  koje bi možda definirali kao “Srbe”. Ne osjećam potrebu da ispitujem svakog od njih i da ih “suočavam sa prošlošću”, jer ne vjerujem u kolektivne krivice. Nije bilo Srba koji su uništili Kozarac i stavili ljude u logore, to su bili nacionalistički kriminalci koji su to radili kao dio genocidnog plana da se uništi multietnička Bosna, i to bi se trebalo jasno reći.

Među intrenacionalnim nevladinim organizacijama postoji “tržište za pomirenje”. Bez obzira kakav projekat se radio, dokle god se može dovesti za sto grupa sačinjena od predstavnika “suprotstavljenih” zajednica, moguće je pronaći sredstva za finansiranje tih projekata. Smatram da ovo dijeljenje grupa na “počinioce” ili “žrtve” ili kao što je trenutno u modi financiranje NVO sektora gdje su zastupljene glavne etničke grupe, samo dalje polarizuje ljude i naravno govori mnogo o tretmanu ljudi, individualaca kao kolektivnog stada. Zato je, za mene barem, prisustvo povratnika u Kozarcu, Prijedoru i regionu, kao i činjenica da su pronašli način da koegzistiraju sa drugima, kako god to bilo nesavršeno, učinilo više za pomirenje nego bilo koji internacionalni projekat.

Nisam protiv nevladinih organizacija naravno. Ja samo vjerujem da obični ljudi imaju nevjerovatnu sposobnost da riješe nerješive probleme, a u ovom konkretnom slučaju, mislim da su to Kozarčani koji treba da ponude radionice stranim nevladinim organizacijama, a ne obrnuto.

Ja ne vidim Kozarac kao geto, jer vidim kako su kozarački poslodavci otvoreni prema radnicima iz cijele regije, a vidim i manje nacionalizma i više fleksibilnosti u ovoj zajednici nego u mnogim zajednicama dijaspore širom svijeta. Ako pročitate knjigu, vidjećete da se nadam da možemo ići dalje putem kombinacije ekonomskog i društvenog razvoja koji koristi riječi kao što su otvoren,  pošten, stručan, a ne riječi kao žrtva, počinilac, Srbin ili Bošnjak.

Da budem jasna, ovo nije argument za zaboravljanje ili ignoriranje prošlosti. Ali, umjesto da se stalno traži od drugih da priznaju ono što se dogodilo 1992. godine, mislim da bi se trebalo okrenuti naprijed i graditi bolju budućnost sa onima koji ju žele dijeliti. To je ono što ja mislim da Kozarac i neki od novih biznisa koje opisujem u knjizi rade.

Slučajni prolaznik: Dakle, priznajete da mrzite sve nevladine organizacije i mislite da su plaćenici?

Ne. Jedina nevladina organizacija koja je analizirana ili kritikovana u mojoj knjizi je britanska grupa Duša Evrope. Mislim da nevladine organizacije poput Srcem do Mira, Izvor, Kvart, itd, sve istinski doprinose i ja ih pozdravljam. Ali sam razočarana radom stranih nevladinih organizacija,  industrije koja troši stotine miliona eura na top-down stručnjake na čelu projekta koji i daljeetiketiraju ili percipiraju lokalno stanovništvokao žrtve i počinitelja, tako da oni mogu sjediti između njih i naučiti ih kako da se bave prošlošću ili kako da razgovaraju jedni s drugima. Vjerujem da Kozarac ima više da ih nauči, nego što oni mogu naučiti Kozarac, i to na jednostavan način.

Većina nevladinih organizacija, lokalnih, regionalnih i međunarodnih, imaju važnu i korisnu ulogu. Neki su dio regionalne mreže ljudi koji promovišu toleranciju i ljudska prava, i ja se s njima identifikujem na toj osnovi.

Vjerujem u suočavanje s prošlošću, i mislim da ima puno posla da se uradi u ovoj oblasti. Ali isto tako vjerujem u stvaranju bolje budućnosti zajedno, tako da je potrebno više od samo NVO aktivizma, više od sjedenja za okruglim stolovima gdje se govore iste priče iznova i iznova. Postoje mnogi drugi načini da se promoviše suživot, kroz biznis, sport, aktivnosti civilnog društva, itd.

Moja knjiga nije o NVO. Riječ je o povratnicima i kako ih možemo bolje podržati. Shvatam da bilo kakva prijateljska kritika nevladinih organizacijama neće proći dobro, jer većina njih smatraju sebe herojima, ali ponekad je zdravo kritički se osvrnuti ili preispitati stvari.

 

Slučajni prolaznik: Ali čekajte. Vama je i prevoz morao biti plaćen da bi bili učesnik u manifestaciji  Noć u Trnopolju, a i vaša knjiga je skupa. Nije li to dokaz da radite za novac?

Većina međunarodnih istraživača i NVO aktivista su financirani, njihove knjige i izvještaji su plaćeni i njihovi uposleni imaju plate. Ova regija možda nema nafte ili plina, ali je izvor sredstava i grantova za svakoga ko želi da piše o suočavanju s prošlošću. Da li će nastaviti rad ako donacije presuše? Možda da, možda ne.

Ja sam provela više od deset godina rada na ovoj knjizi, a posljednja sredstva ili plaćanje dobila sam kao doktorski student Velike Britanije 2010. Troškovi mog istraživanja bili su veći od te stipendije, a zatim, nakon što je knjiga objavljena, htjela sam je podijeliti sa ljudima iz regiona, tako da sam platila svoje putovanje u SAD koje je iznosilo par hiljada dolara samo za avionsku kartu (hvala Dzematu u Grand Rapidsu koji su mi dali 500 dolara i St Louis fakultetu koji mi je dodijelio 380 dolara za putne troškove), kao i što sam platila moj put u Kozarac radi promovisanja knjige (izuzev naravno taksi prevoza sa zagrebačkog aerodroma). Kad bih sabrala moje financijske troškove, mislim da bi se moj muž razveo od mene. Ustvari, drugi su koristili moje istraživanje da bi dobili novac od stranog NVO sektora za svoje projekte, no bez da su me uključili u istraživanje.

Što se tiče knjige, to je tužna činjenica u svijetu danas da je izdavanje akademske knjige skupo, a ne donosi dobitak. Moja knjiga košta mnogo upravo zato što se neće prodati mnogo primjeraka. U teoriji, možda dobijem postotak prihoda od prodaje knjige, i na kraju možda uspijem zaraditi više nego koliko košta povratni taksi sa zagrebačkog aerodroma do Prijedora. O zaradi mogu samo sanjati! Ali moja motivacija je širenje priče o Kozarcu i raspravljanje o tome što ona znači, a to je i razlog zašto sam ljudima na promociji poklonila svoj kupon za popust pri kupovanju knjige, što znači da ja neću ništa zaraditi od prodaje.

Što se tiče taksija, uobičajeno je da organizator događaja u potpunosti ili djelomično financira prijevoz (u ovom slučaju samo iz Zagreba), ali sada mi je jasno da je KVART to osjetio “neočekivano”, te sam im vratila taj putni trošak. Čini se da bosansko gostoprimstvo nije ono što je nekad bilo.

 

Slučajni prolaznik: Koliko ste zadovoljni sa svojim prijemom u Bosni i da li vas to potiče da uradite više posla na lokalnom nivou?

Ja sam, naravno, veoma zadovoljna što sam dobila tako tradicionalnu bosansku dobrodošlicu od vašeg dopisnika, čiji sam posao ja pohvalila i branila u knjizi koju on još nije pročitao. Njegova kolumna sadrži sve primjedbe koje se moglo očekivati, kao što su netočno iznošenječinjenica, dovođenje u pitanje moje naučne vrijednosti, ukazivanje da ne mogu biti objektivna zbog onoga što je učinjeno mojim članovima porodice, optužbe za prijevoz taksijem,  i naravno, nepovoljne poredbe u odnosu sa muškim kolegom (priznajem žena sam također). Drago mi je što ovaj osvrt na moju knjigu nije bio odgođen zbog nečeg nenaučnog kao što je čitanje moje knjige, jer to bi bilo gubljenje vremena. Doduše, razočarana sam da nisu spomenute različite globalne zavjere u kojima participiram, kao što su Iluminati, kao i moja afera sa predsjednikom Kenedijem.

Naravno, ja sam “ohrabrena” ovakvim odgovorom na moj rad i sigurna sam da će drugim Bosancima koji žive i rade u inostranstvu biti jednako stalo da vide svoje radove ovako “dobro i konstruktivno “ prikazane. Neki ljudi rade godinama bez primanja takvog priznanja od svojih kolega.