Egzodus iz Bosne i Hercegovine poprimio je novu dimenziju nakon informacija o odlasku vjerskih službenika iz zemlje.
Piše: Sudbin Musić

Egzodus iz Bosne i Hercegovine poprimio je novu dimenziju informacijama s početka godine o odlasku imama, sveštenika i svećenika.

Katolička crkva nije demantirala takve navode. Na Biskupskoj konferenciji održanoj u martu ove godine rečeno je između ostalog da je crkva samo u prostoru od Trebinja do Mostara ostala bez više od 5.000 vjernika koji sada zasnivaju svoje vjerske zajednce van BiH. Istaknuto je da Crkva iseljavanje doživljava i na svom planu te da je jedna biskupija prošle godine izgubila šest vjeroučitelja koji su, uprkos tome što su bili regularno zaposleni, otišli na zapad, dok je sedam drugih najavilo da će otići.

U krugovima Srpske pravoslavne crkve, javna je tajna da je život pravoslavnog sveštenstva na području Bihaćko-Petrovačke eparhije, naprimjer, više nego nezavidan i neuporediv s ostatkom crkve u zemlji i inostranstvu.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini oštro je demantirala informacije koje je medijima prenio imam Hasan ef. Džafić o odlasku više od 30 imama sa područja Bosanske krajine, odakle se i on, nakon 19 godina službovanja, uputio ka Njemačkoj u potrazi za “boljim sutra”. Imamsku ahmediju zamijenio je poslom njegovatelja starijih, prateći trend odlazaka mlađe populacije u širom otvorena vrata Njemačke.

U aprilu je održana i sjednica Sabora IZ u BiH na kojoj je jedna od tema bila i plaća imama. Sabornik islamske zajednice Agan Bunić potvrdio je situaciju o kojoj je govorio imam Džafić, a Islamska zajednica oštro je demantirala navode.

”Mi smo iznenađeni informacijom, ili bolje kazano, dezinformacijom da je 30 imama napustilo imamsku službu i da su se zaposlili kao radnici na ‘baušteli’. Odgovorno demantujemo te navode i naša saznanja su da su u posljednje vrijeme BiH napustila tri imama. Jedan zato što mu je supruga dobila zaposlenje u Njemačkoj i on je otišao u programu spajanja obitelji. Drugi je otišao kao socijalni radnik, njegovatelj, dok treći obavlja druge poslove”, više je nego izričit direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta IZ-a Nusref ef. Abdibegović, koji je rekao da nije dobro da se na ovakav način govori o bijegu imama:

”Svi prolazimo kroz poteškoće i, svjestan te činjenice, Rijaset ulaže napore kojima će poboljšati status imama i njihovih džematlija. Širenjem dezinformacija ne pomaže se ni imamima ni IZ-u, niti u državi”.

Da li je odlazak imama tabu tema u IZ u BiH?!

Stari umiru, a mladi odlaze

Da se situacija na terenu nije poboljšala, a posebno u povratničkom ambijentu, tamo gdje su imam i džamija posebna dimenzija, potvrdili su nam imami Medžlisa IZ Prijedor. Prošlog mjeseca održan je sastanak imama sa rukovodstvom zajednice na kojem se sasvim opravdano razgovaralo o poziciji i položaju imama u Prijedoru.

Nekadašnja općina, a danas Grad Prijedor, pod pritiscima međunarodne zajednice, posebno SAD-a, a i zbog užasnog ratnog naslijeđa, učinila je sve kako bi postala prva općina u Bosni i Hercegovini koja je vratila nekretnine i prognanim stanovnicima, Bošnjacima i Hrvatima.

Otvorenje prve obnovljenje džamije u Republici Srpskoj u mjestu Kozaruša, u ljeto 2000., uz svečanost kojoj su nazočili čelni ljudi svih konfesija u BiH, uz krupne riječi o svijetloj budućnosti, te poruke mira i suživota, dodatno je doprinijelo sve uspješnijem procesu povratka u grad.

Povratak je pratio i rast ekonomije, a uzdizanjem svakog porušenog minareta, uzdizale su se i povratničke zajednice. Pritom su druge sredine u BiH prilično kaskale. Tek prije nekoliko godina visoki dužnosnici bošnjačke političke scene hvalit će se fotografijama bajramskog kahvenisanja u centru Bratunca.

Iako se i fočanska Aladža diže iz pepela, povratnika u Foči, nažalost, nema.

 

Prema riječima prijedorskog glavnog imama Huseina efendije Velića, Medžlis IZ-e Prijedor broji 16 džemata i ima 14 stalno uposlenih imama. Funkcioniše na bazi dobrovoljne članarine džematlija. Džamije su sve obnovljene, tvrdi efendija Velić, te ističe kako se nakon povratka nastavila borba za opstankom.

”Međutim, u zadnjih 5-6 godina primjetan je sve manji broj omladine i djece u školi i mektebu. Naročito u zadnje dvije-tri godine, trend odlaska zahvatio je cijeli region, a to se naročito osjeti ondje gdje su Bošnjaci svakako manjina. Odlaskom cijelih porodica smanjuje se broj djece u školi i mektebu. Ako se taj trend nastavi ovim tempom, to će znatno ugroziti vjerski život, jer stari ljudi umiru, a mladi odlaze”, pojašnjava Velić.

Rade za 250 eura

On naglašava kako Rijaset ipak pomaže Medžlis Prijedor iz fonda za povratničke džemate, ali da je ta pomoć nedovoljna.

”Ako se ovakav trend nastavi, u nekim džematima sigurno će doći do zaustavljanja vjerskih aktivnosti i eventualnog spajanja više džemata u jedan, što će imati težak psihološki efekat na ionako prilično depresivnu povratničku populaciju”, kaže on.

Imami u Prijedoru su gotovo jednoglasni – obespravljeni su, poniženi i žive ispod života dostojnog čovjeka, a pogotovo imama. Otići će, kako nam kažu, svi koji namjeravaju, a koji budu imali gdje.

Broj onih koji namjeravaju otići nas je iznenadio. Dok nam jedan govori kako pokušava već treći put da promjeni džemat, drugi naglašava da mu je neto plaća već 15 godina tek 250 eura. Usput napominju i nedorečenosti Ustava IZ u BiH u odnosu na teritorijalno ustavno uređenje države, različita zakonska rješenja za ključne oblasti, te nedorečenosti u pravilnicima o radu Medžlisa i pravilniku o imamima u kojem doslovce stoji da se na imama ”svako može požaliti”. Predsjednik Medžlisa je kažu, u pravilu počasna pozicija na koju se biraju dobri ljudi, a de jure, on je direktor preduzeća i u najmanju ruku mora biti ekonomista ili dobar pravnik.

Amir ef. Spahić, imam u džematu Ćela nakon osam godina službovanja odlučio se za odlazak. Rođen je 1987. godine u Zenici, oženjen je i otac četvoro djece. Ne krije ogorčenje i zabrinutost i krajnje je iskren – spreman je na posao njegovatelja staraca u Njemačkoj.

Amir ef. Spahić

”Prije osam godina, kada sam došao u ovaj džemat, bila je puno ljepša slika i optimističnija atmosfera. Bilo je omladine. Oformili smo omladinski klub, družili se, igrali fudbal… Čak po tri ekipe samo iz mog džemata”, priča Spahić.

No, toga više nema.

”Realnost je da naše džamije i džemati iz godine u godinu, a sada slobodno možemo kazati, iz mjeseca u mjesec, ostaju bez mladosti. Kada završe školu i kurs njemačkog jezika, mladići i djevojke napuštaju državu. Pitam se često kako i na koji način ih zaustaviti, ohrabriti ih i šta im kazati, kada sam i sam zbunjen jer svaku noć gledam i svojih četvoro djece.”

Efendija Spahić, pored niskih primanja koji njemu, kako kaže, nisu bili presudni, ističe i druge faktore.

Svjedok neodrživosti povratka

”Mnogo me boli što moja djeca uče srpski jezik i historiju i brinem se za njih. Znatno je smanjen broj djece u našim mektebima, negdje skoro da i nema djece u mektebu i svakodnevno slušamo priče o vizama i odlasku iz BiH. Većina mladih imama ima dvoje, troje i više djece, a o platama da i ne govorim. Imamu pritom niko ne stoji iza leđa. Dakle, status imama generalno nije riješen”.

Dodaje kako odvodi četvoro djece, što je, kako kaže, polovina ukupnog broja školske djece u susjednom povratničkom selu Zecovi.

I Elvedin efendija Softić, nakon 14 godina službovanja napušta džemat Rakovčane kod Prijedora. Oženjen je i otac troje djece, koja, kako kaže, nemaju maltene svojih vršnjaka. Smatra kako se sa priče o povratku treba preći na djelovanje.

Elvedin ef. Softić

”Prije desetak godina formirao sam omladinsko udruženje i tada nam je trebalo četrdeset punoljetnih omladinaca sa matičnim brojem i potpisom kao nekakva osnivačka skupština za registraciju. Kada ga sada pogledam, vidim da na njemu stoje imena svega dvojice omladinaca koji nisu otišli trbuhom za kruhom. Sve ostalo mi se rasulo po bijelom svijetu”, ogorčen je efendija Softić.

Smatra da bi to sve danas bilo drugačije da je toj omladini neko ponudio odgovarajući posao i sigurnost, pa da su zasnovali porodicu.

”Samo tako bi bilo nade za zajednicu, džemat. A onda se trgnem, pogledam svoju dječicu i shvatim da i njih čeka ista sudbina”, priča efendija, koji dodaje:

”Moja mati je plakala od straha za mene jer 2004. godine odlazim u manji bh. entitet iz sigurnog Visokog. Ne mogu više slušati priče o održivom povratku Bošnjaka na ovim prostorima, jer sam svjedokom neodrživosti. Pogotovo kada svaki dan slušate samo priče o odlasku, ispraćate mladost ili prisustvujete dženazama”.

I Softić ističe nepostojanje adekvatno riješenog pitanja imama i njegovog socijalno-statusnog položaja u društvu.

”Islamska zajednica nije budžetski korisnik, a oči imama uprte su u nase džematlije rasute širom svijeta i u njihovu dobru volju”.

Džemati u BiH postaju socijalni slučajevi

I Omer efendija Redžić iz Prijedora skreće pažnju na sve veći odlazak mladih i kvalitetnih ljudi što se odražava na sve druge procese.

Solidaran je sa imamima koji odlaze ali ističe da on to još uvijek nema namjeru činiti.

Omer ef.Redžić

”Imami žive onako kako se snađu pored plate koja je na ovim prostorima zaista niska. Neki se bave nekim aktivnostima pored osnovnog zanimanja kako bi poboljšali uslove za porodicu. Zato ćete danas naći da džemati po Evropi i svijetu mnogo bolje financijski opstaju i održavaju se, dok ovi u matici postaju socijalni slučajevi, zbog čega imami sve više i napuštaju ove džemate”, kaže Redžić, koji dodaje da se plaši budućnosti:

”Bojim se da društvo nije svjesno demografskog alarma koji je sve glasniji. Islamska zajednica se trudi da neke stvari popravi, mada u mnogim segmentima to može mnogo bolje i više. Nije me strah, uslovno kazano, za džemat kao institucionalnu jedinicu. Ona će voljom Allaha opstati, ali za džemat kao skupinu ljudi me je itekako strah”, zaključuje efendija Redžić.

Izvor: Al Jazeera