Pise: Sudbin Music

Gradić Kozarac, izvan svake sumnje, sinonim je povratka. Na vjetrometini bjelosvjetskih zbivanja rastao je, uspinjao se i padao, no uvijek se iznova budio. Ušuškan pod Kozarom koja se izdiže odmah tamo gdje prestaje njegova Čaršija sa sjeverne strane, nerijetko je pružao utočište i raji, tom običnom puku, ali i administracijama koje su se smjenjivale posljednjih 700 godina otkako se pod imenom Sveti Martin ovo mjestašce prvi put i spominje.
Kalata

Posljednji rat Kozarac je opustošio kao nijedan do tada. Kozarac je u samo nekoliko dana krajem maja 1992. godine ostao je bez ijednog svog stanovnika. Uništeno je sve ono što su njegovi vrijedni mještani desetljećima stjecali. Prvi zatvorenici Omarske, Keraterma i Trnopolja bit će upravo Kozarčani, i staro i mlado.

Već 1997. godine, nezadovoljni onim što su skrojili ratni i poratni krojači sudbine građana Bosne i Hercegovine, Kozarčani počinju tražiti načina da se vrate. Već sljedeće, 1998. godine, na iznenađenje i domaće i svjetske javnosti, dolazi do spontanog povratka prve grupe mještana. Već 2000. godine u oktobru mjesecu, okupana obećavajućim porukama mira upućenih iz usta sve četiri vjerska poglavara svih vjerskih zajednica u našoj domovini, otvara se i prva obnovljena džamija u Republici Srpskoj.

Danas ovaj gradić uspoređuju s Makarskom. Tokom vrelih ljetnih dana njegovi mještani preplave mahale i sokake, koji svakom putniku namjerniku oduzimaju dah. Osim povratka, Kozarac je sinonim borbe za opstanak i ostanak. Kažu da u Kozarcu nema nezaposlenih. Nismo provjeravali. Ono što je sigurno jeste činjenica da ulaskom u prostor koji pokriva ovaj gradić sa svojom okolinom ulazite u neki sasvim drugi svijet i svakodnevnicu koja vrlo malo sliči bosanskohercegovačkoj. Možda najsvjetliji primjer borbe za opstanak jeste upravo ogromna investicija Jusufa Arifagića u njegovu farmu norveškog crvenog govečeta koja je već poznata bh. javnosti kao “hotel za krave”.
Džemat Kalata

U samom centru grada Kozarca, tamo negdje gdje potočić Starenica razdvaja urbani od ostalog dijela ove nekadašnje općine, uz sami potok, okružena baščama i pustim kućama svojih prvih komšija, nalazi se, u istoimenoj mahali, i Džamija Kalata.

NuspahicImam ove džamije je mladi Adbul-Aziz efendija Nuspahić. Džamija i džemat, reklo bi se, kao i svaki povratnički. Ali biti povratnik u Kozarcu je nerijetko i privilegija. Iako je od oko 550 obnovljenih kuća i domaćinstava većina njih tokom cijele godine prazna, mladom imamu su puna usta njegovih Kozarčana. Razlog naše posjete i nije bio razgovor o povratku i povratnicima. Sličnih, lijepih i tužnih priča ima svuda diljem manjeg bh. entiteta. Sudeći po solidarnosti ovih ljudi, ova bi, ako ne prva, onda bila među prvih pet pozitivnih.

Pokazuje fotografije s posljednje ekskurzije s njegovim polaznicima mekteba. Tradicija bogatog nagrađivanja svršenika mektepske pouke u Krajini stara je koliko i islam na ovim prostorima. No svršenici hatmi u džematu Kalata su zajedno sa svojim imamom od svojih džematlija darovani ni manje ni više do višednevnom ekskurzijom u Istanbul. Definitivno jedinstven primjer u Bosni i Hercegovini.

DzamijaKalata

Dzemat Kalata je jedan od četiri gradska džemata u Kozarcu. Džamija se prvi put spominje u 17. stoljeću. “Tokom agresije sve u džematu je bilo uništeno”, govori nam efendija i dodaje kako je vrhunac povratka bio u periodu između 2000. i 2003. godine.

Infrastruktura u džematu je obnovljena. Džamija je otvorena u ljeto 2013. godine. Efendija naglašava i da na teritoriji džemata postoji još jedan objekt mekteba u mahali Suhi Brod, koji je otvoren 2015. godine. Vjersku pouku, kaže nam, održava na oba punkta, mekteb Kalata i mekteb Suhi Brod, čiji su polaznici nagrađeni mladići Nijaz Denić, Said Kahrimanović i Ahmet Kahrimanović.
“Iako nas nema, vjerujte da sam za ovih pet i više godina samo 16 namaza u džamiji obavio sam”, ističe imam te dodaje da se u džamiji organiziraju i tribine ali i brojna druga dešavanja kako bi se koliko toliko oživio društveni život na najljepši mogući način.

Na džamijskoj avliji, a prije ulaska u objekt zbog kojeg smo došli, hvali efendija svog Mahmuta i Edina Jakupovića, Behlila i Asima Grozdanića, Almasu i Muamera Kenjar i sve ostale iz svog džemata Kalata i darovatelje mekteba Suhi Brod koji su omogućili da njegovi najvredniji dječaci vide svijetli Stambol.

Biblioteka “Ilijas efendija Mahmuljin”

Pravi razlog naše posjete Kozarcu i njegovoj Kalati je informacija koja je od usta do usta stigla i do naše redakcije. Džemat Kalata okupljen oko ovog mladog čovjeka ima biblioteku bogatu sa više od 8.000 naslova različitog sadržaja. Prosto nevjerovatno.
Šutite i slušate jednu nevjerovatnu priču tamo negdje daleko od sarajevskih sokaka, negdje gdje se ona najmanje očekuje. Naš dah zastaje već prelaskom praga ovog objekta.

Biblioteka

Povelik prizemni objekt u početku je trebao poslužiti kao prateći džamijski objekt s velikom gasulhanom, ostavom, mokrim čvorovima i svime što je potrebno jednoj džamiji i džematu kad se desi onaj očekivani trenutak preseljenja na ahiret. No, kako je džamija gotovo u centru grada, tako su mještani odlučili sagraditi novi objekt negdje dalje od džamije i na džematskom mezarju, a, na prijedlog imama, ovaj objekt preurediše u biblioteku. Abdul-Aziz efendija je inače i svršenik čuvenog Univerziteta El-Azhar u Kairu.

“Zaljubljenik sam u knjigu a i u Kozarac. Želja mi je da ostavim iza sebe trag, a smatram da grad Kozarac zaslužuje da ima svoju gradsku biblioteku”, kaže on.

Biblioteka je dobila ime po dugogodišnjem imamu i ljubitelju pisane riječi Ilijasu efendiji Mahmuljinu koji je na ahiret preselio neposredno nakon rata ne dočekavši povratak u svoj Kozarac.
Ilijas ef. Mahmuljin (1942–1996) napisao je više priča koje su objavljene u islamskim informativnim novinama “Preporod” u razdoblju od skoro dvije decenije. Nedavno je oštampana zbirka njegovih priča pod naslovom “Umino ognjište”, koju je priredio mr. Kemal Bašić, rodom iz Hadžića, koji trenutno živi i radi u Tuzli.

“Pokušat ću putem Islamske zajednice da institucionaliziram ovo zdanje i knjižni fond. Tražit ću pomoć i od grada Prijedora i svih ljudi dobre volje. Na početku sam se obraćao za pomoć prijedorskoj gradskoj biblioteci, a sad sam u situaciji da im i sam pomognem”, govori nam ovaj mladi čovjek koji je definitivno prevario sva poznata historijska pravila osnutka ovakve jedne institucije. Osim literature islamskog sadržaja, tu su razna djela svjetske književnosti i svih naučnih oblasti ne samo na našem već i na arapskom, turskom, njemačkom, engleskom i francuskom jeziku.

Rastajemo se uz želju da ovaj mladi i ambiciozni čovjek uspije u svojim nakanama. Odlazimo, ali sada i sami uveliko drukčijih pogleda na život, puni nade u neko bolje sutra. Nade čija se vrela kriju tamo gdje ih namanje očekujete. Najveće smo pronašli pod obroncima Kozare, u najvećem malom gradu na svijetu – Kozarcu.

Novo Vrijeme