Jutros me pogodila tužna vijest . Otišla je jedna dobra napaćena duša, na drugi bolji i pravedniji Svijet. Otišla je majka Hasnija Kadirić svojim sinovima, braći i mnogobrojnoj rodbini koju joj zlotvori ubiše na pravdi Boga.
Majku Hasniju Kadirić ,rodjenu Duratović, upoznala sam kada sam se udala u Bišćane 1983 godine. Bila je to mala ženica sa velikim srcem. Na svojim slabašnim leđima nosila je ogroman teret. Bila je udovica sa osmero djece, što bi rekli kao lulice.
Pored svoje djece u malenom kučerku na kraju zaseoka Ravine brinula se o djeveru Ibri , simbolu naše Čaršije. Ibro je sa svojom tamburicom ulazio u naše živote i zauvijek ostao.Ibro je živio čistog srca i duše, a takva mu je bila i odejća koju je Hasnija svojim krhkim ručicama prala , vani na česmi bez obzira na godišnje doba.
Majka Hasnija se nikad nije žalila, a svi smo znali da joj je pomoć bila potrebna, nismo čekali da traži svi smo joj pomagali. Pomoć joj je dolazila od nas mještana, mjesne zajednice, centra za socijalni rad. Na svemu tome bila je jako zahvalna i skromna. Kada bi joj bilo kakva pomoć trebala za popunu kućne liste radi doplatka, pomoć oko smještaja kćerke Mevlide u dom za djecu i omladinu u Sarajevu gdje i danas živi, stidljivo mi je dolazila u kancelariju da joj pomogne nudeći da mi plati uslugu. Uvijek sam dugo razmišljala o njenoj skromnosti i zahvalnosti. Često sam se pitala gdje crpi to sićušno tijelo toliku snagu?
Prolazili su dani i godine Hasnijina starija djeca su porasla , završili škole , počeli da rade, a nisu birali šta i gdje . Ljudi su ih često zvali da rade i pomažu na njivi, u izgradnji, nisu čekali ni da budu pozvani sami su na akcije dolazili da pomognu. Odgojila je majka Hasnija svoju djecu da pošteno žive, možda nekad ni kruha nisu imali dovoljno, ali tuđu voćku nisu uzbrali ako im nije rečeno da uzberu.
Stasala su četiri od šest Hasnjinih sinova u lijepe momke, odlučiše da novu, veću kuću sagrade i počeše da je prave. Dok su planirali kako će radit, graditi i uštedjeti za kuću, ni oni ni svi mi nismo slutili da drugi za nas i naše živote imaju PLAN. Zlotvri su svoj plan sproveli, ubiše na kućnom pragu četiri sina , četiri sokola koja su tek raširila krila da polete .
Ubiše Emira, Samira, Ferida i Edina.
Majka Hasnija preživi tu bol. Preživi Hasnija kada joj rekoše da su joj ubijeni braća, bratići , od bratića maloljetna djeca, snahe njih više od dvadest leži pred njenom rodnom kućom. Ranjenog srca sa dva sićusna dječaka krenu izbjegličkim trnovitim putem. Preživi, doživi povratak.
Vratila se majka Hasnija sa svoja dva sina medju prvima u svoje Bišćane u svoj zaseok Ravine, tu se rodila, tu se udala, djecu porodila, djecu svoju pokopala i sada ode njima. Ode majka Hasnija u Dženetske odaje kod svojih sinova. Allahu dragi podari majci Hasniji Dženet , spoji je sa njenim sinovima da se odmori i da ih se nagleda. Neka ti je veliki Rahmet mala ženo velikog srca.
Amin
Tekst: Umihana Hana Kekić
