Tomašica kao poligon za skupljanje političkih poena
Masovne grobnice se vratile u modu

Piše: Paulina Janusz

Početak radova na Tomašici obilježila je očajnička potraga za sredstvima. Iz Kozarca je stigao bager, a porodice žrtava počele su skupljanje novca. Istovremeno, Tomašica je, po tvrdnjama Prijedorčana, postala mjesto za prikupljanje političkih poena

Paulina Janusz

Paulina Janusz

Crni Vrh, donedavno najveća masovna grobnica u BiH, u kojoj su pronađeni ostaci 629 žrtava rata, nije spominjan u javnosti od završetka ekshumacija na ovom lokalitetu 2003. godine sve do prošle sedmice kada je SDA osudila separatističke ispade Milorada Dodika na beogradskom Pravnom fakultetu u saopštenju naslovljenom „Studenti iz Beograda treba da vide Tomašicu, Crni Vrh i Memorijalni centar Potočari”. SDA je ovim potezom još jednom dokazala da uvijek ide u korak sa najnovim predizbornim trendovima, jer, kako kažu Prijedorčani, nakon otkrivanja Tomašice “masovne grobnice su se vratile u modu” i postale su nezaobilazno mjesto za prikupljanje političkih poena.

Po mišljenju porodica ubijenih upravo su zato članovi ove, ali i drugih stranaka, od člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, preko predstavnika entiteta i kantona, sve do načelnika susjednih opština, masovno pohrlili u nekadašnji rudnik da pred brojnim novinarskim ekipama “odaju počast žrtvama rata”. Među prvima je u Tomašicu stigao potpredsjednik Narodne skupštine RS, Ramiz Salkić (SDA), koji je tom prilikom (nehotice) ukazao na konstantu u djelovanju svih federalnih partija, odnosno njihovu potpunu nezainteresovanost za Prijedor van ovakvih medijski privlačnih slučajeva.

SKRETANJE PAŽNJE

Salkić je, između ostalog, medijima rekao da je “posjeta ovoj masovnoj grobnici upriličena kako bi se skrenula pažnja na dimenzije zločina koji je počinjen u prijedorskom kraju”, potpuno ignorišući činjenicu da su u zadnjih nekoliko godina i on i njegove kolege propustili desetine prilika da taj deklarativni cilj postignu.

Zločin počinjen u prijedorskom kraju, koji je koštao života preko tri hiljade Hrvata i Bošnjaka, zahvaljujući predanom radu lokalne povratničke zajednice vjerovatno je najbolje, poslije Srebrenice, istražena epizoda proteklog rata. Iako su dejstva na lijevoj obali Sane, odakle potiče većina žrtava pronađenih u Tomašici, relativno malo poznate, barem na postojanje u Prijedoru zloglasnih logora – Omarska, Keraterm i Trnopolje – redovno “skreću pažnju” udruženja žrtava. Svake godine na nekadašnjim stratištima organizovane su komemoracije na koje političari zadnjih godina gotovo i ne dolaze.

Prema mišljenju organizatora ovih komemoracija većina pozivnica završava u kanti za smeće sve dok se ne javi potreba za mobilizacijom biračkog tijela. Sudbin Musić, sekretar Udruženja logoraša Prijedor 92, smatra da je broj prisutnih političara direktno proporcionalan bliskosti izbora: “Tada su posjete komemoracijama itekako intenzivne. Ovo je najuočljivije na redovnim godišnjim dženazama identifikovanim. Svake godine koliko znam svi bivaju obavješteni. U izbornim godinama bi dolazili svi.”

O dženazi koja će biti održana sljedeće godine već danas se govori kao o “predizbornoj”. Mada iz Instituta za nestale BiH poručuju da proces identifikacije neće biti završen prije 2015. očekuje se da će interes političara za ispraćaj žrtava pronađenih u Tomašici biti logičan slijed velikog interesa javnosti za grobnicu.

Edin Ramulić iz Udruženja Prijedorčanki Izvor skreće pažnju da se radi uglavnom o prisutstvu na vjerskim manifestacijama. “Komemoracije koje je organizovalo Udruženje Prijedorčanki ‘Izvor’ davno su prestale biti interesantne političarima, jer nisu dobijali priliku da se promovišu na način kako su to mogli na drugim komemoracijama”, kaže i naglašava da je upravo odluka o tome da u logorima ne bude političkih govora otjerala političare: “S druge strane, prilikom najveće komemoracije u Prijedoru, a to je kolektivni ispraćaj žrtava, koji organizuju ljudi iz Islamske zajednice, već su defilovali političari svih nivoa, uključujući i međunarodne diplomate. Pošto se uvijek radi o ljetnjem danu, govori političara nad tabutima izazivali su mučninu i gađenje kod onih koji su ispraćali nekog svog.” Za lične osjećaje tada ne ostaje puno prostora i tako su, na primjer, ove godine porodice žrtava tokom kolektivne dženaze bile instruisane kako se trebaju izjasniti na popisu stanovništva.

131107a

 

NOVI POTOČARI

Ako uzmemo u obzir ovo (skromno) iskustvo političkih moćnika na prijedorskom terenu neće nas iznenaditi talas nepromišljenih izjava o Memorijalnim centru, koji bi po njima trebao biti izgrađen na Tomašici. Mada je ideja neostvariva, u nekom trenutku došlo je čak i do takmičenja ko je njen prvi inicijator. “Razgovarali smo o daljoj sudbini identificiranih osoba te sam inicirao da se i tu napravi memorijalni centar, jer je Prijedor poslije Srebrenice drugo najveće stratište Bošnjaka u posljednjem ratu”, rekao je prilikom posjete Tomašici prije dvije sedmice Zukan Helez (SDP), federalni ministar za pitanja boraca i invalida, nesvjestan valjda činjenice da se o MC-u govori praktično od pronalaska grobnice i to u nekoliko varijanti.

Najviše pažnje posvećeno je takozvanim Novim Potočarima, odnosno velikom zajedničkom mezarju za žrtve pronađene u Tomašici, što Prijedorčani složno zovu besmislicom jer je veliki broj žrtava rata već odavno pokopan na lokalnim mezarjima.

“Sama ideja je došla od organizacija i pojedinaca koji ne dolaze iz Prijedora, koji nisu upoznati sa procesom memorijalizacije u Prijedoru i nisu bili u kontaktu sa organizacijama koje okupljaju porodice civilnih žrtava rata iz Prijedora“, tvrdi Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša „Prijedor 92”, “Također, izjave nekih funkcionera da bi žrtve ekshumirane iz masovne grobnice Tomašica trebalo da se ukopaju na jednom mjestu i ideja o jednom mezarju u Prijedoru dolazi sa zakašnjenjem od 15 godina. Kada nam je trebala pomoć da se dobije lokalitet sličan Potočarima nismo je imali, nismo je imali skoro ni u izgradnji postojećih šehidskih mezarja, nije bilo takvih inicijativa ni nakon ekshumacija masovnih grobnica koje su također imale po nekoliko stotina ekshumiranih npr. Jakarina kosa, Stari Kevljani, Hrastova glavica, pa ne želim komentarisati razloge zbog kojih danas pokreću ovakve inicijative.”

S Duratovićem se slaže Sudbin Musić: “Pričati o nekom novom mezarju nakon 15 godina pored osam lokacija za ukop identifikovanih je zaista čudno. Pa stotine majki je ukopalo sinove čekajući na ostatak izgubljene djece kako bi ih pokopali zajedno. Sad će tu neko ubjediti ili pak dati sebi za pravo da određuje nekome gdje će mu dijete biti pokopano, kada znamo da je to odluka porodice i jedan krajnje intiman, najteži životni momenat.”

PRIORITETI ŽRTAVA

Edin Ramulić, pak, smatra da postoji još jedan praktičan razlog, zbog kojeg je ova ideja besmislena: “Lokacija masovne grobnice Tomašica je nepristupačna i zabačena i iz tih razloga je i izabrana da bude mjesto gdje će prijedorski zlikovci u udruženom zločinačkom poduhvatu sakriti tijela. Tamo nema nikakvih uslova, a ni potrebe za podizanje ičeg većeg od neke spomen ploče.”

Edin Ramulić na lokalitetu Tomašice koji danas niko ne obezbjeđuje

U moru neznanja i proučenih fatiha izgubio se jedan detalj, kojeg nisu primjetili ni redovni posjetitelji Potočara. U sklopu tamošnjeg Memorijalnog centra nalazi se, naime, ne samo mezarje (sakralni dio) već i takozvana memorijalno-komercijalna komponenta, koja treba da igra edukativnu ulogu. Ramulić kaže: “Sama kovanica ‘memorijalni centar’ podrazumjeva da bi to trebao biti centar nekog kompleksa koji bi uključivao i druge elemente u sistemu prikazivanja onoga što se dešavalo u Prijedoru. Tomašica, bez obzira na konačan broj tijela koji tamo bude pronađen, nije mjesto gdje bi se trebala graditi bilo kakva infrastruktura potrebna da bi neko mjesto nazivali memorijalom. Jedina prava lokacija je uža gradska zona Prijedora jer memorijali imaju veoma važnu edukativnu funkciju. Svakako da bi trebalo i pojedinačna mjesta stradanja obilježiti, ali na listi prioriteta u Prijedoru idu prvo logori i druga mjesta gdje su vršene masovne egzekucije, pa tek onda mjesta pronalaska posmrtnih ostataka.”

Uprkos uvjerenju stranačkih predstavnika da su njihovi dolasci na Tomašicu pokretač procesa memorijalizacije, Prijedorčani se već odavno bore za prvi na listi njihovih prioriteta memorijala: nekadašnji logor Omarska. Trenutno se kompleks nalazi u sklopu rudnika koji je u vlasništvu kompanje Accelor-Mittal, s kojim već godinama predstavnici žrtava pokušavaju postići dogovor. Zasad neuspješno, ali od svojih ciljeva ne namjeravaju odustati.

“Niti jedna od organizacija iz Prijedora koje okupljaju porodice civilnih žrtava rata nije podržala ideju o MC Tomašica kao takvu”, kaže nam Mirsad Duratović i nabraja prioritete žrtava: “Svi su jedinstvenog stava da se Tomašica obilježi kao što sam već rekao, zatim da se izgradi MC Omarska, da se obilježe logori Trnopolje i Keraterm, ali i da se izgradi spomen obilježje civilnim žrtvama rata nesrpske nacionalnosti u centru Prijedora, te da mora postojati mjesto u Prijedoru gdje će biti prikazano stradanje nesrpskog stanovništva u Prijedoru u periodu 1992-1995.”

“Iza ove inicijative za MC Tomašica stoje oni koji bi od svega pravili bošnjački folklor, dovišta i okupljanja naroda”, smatra Edin Ramulić i dodaje: “To nema nikakve zdravorazumne veze sa memorijalizacijom, i ako ćemo do kraja biti otvoreni, niti sa sjećanjem na žrtve. Tamo u toj grobnici nije bošnjački niti hrvatski narod, nego su tamo ljudi čija ćemo imena saznati nakon identifikacije. Svako od njih ima porodicu i svoju specifičnu patnju kroz koju je prošao. Nezahvalno je te nedužne žrtve stavljati u nekakav kolektivitet, praviti od njih puku statistiku u vječitom takmičenju na ovom prostoru ko je koga više pobio.”

POLITIČKA VOLJA

Do trenutka otkrivanja Tomašice na širem područiju Prijedora 1.200 osoba su se vodile kao nestale. I mada se procjenjuje da će na ovom lokalitetu biti pronađeno između 600 i 800 tijela, bolan proces pronalaska i identifikacije žrtava rata u BiH rasteže se u vremenu i njegov tempo već odavno izaziva kritike porodica. Rezultati se najbolje vide u Podrinju, gdje se broj ukopanih smanjuje svake godine. Ove godine ih je u Vlasenici bilo 11, isto toliko u Zvorniku, u Bratuncu 15, dok je Višegradu ukopano samo sedmoro. Istovremeno, u svakom od pomenutih gradova traži se još više stotina nestalih.

“Još je Winston Churcill rekao da ukoliko ne želiš riješiti neki problem onda formiraj komisiju za to”, oštro komentira ovu situaciju Ramulić i dodaje: “Upravo su naše vlasti to uradile sa problemom nestalih osoba u BiH, formirali su entitetske komisije u koje su uhljebili političare i druge nestručne ljude kako bi taj posao razvlačili do besvijesti. Nestale osobe su dobra moneta za kuknjavu naših političara u svijetu kada treba tražiti pomoć jer, eto, mi smo društvo izašlo iz rata sa problemima koje ne možemo riješiti.”

Nedostatak famozne političke volje, ali i nemar nadležnih institucija su, prema Ramuliću, razlozi zbog kojih se danas u BiH još uvijek traga za oko 9.000 osoba: “Problem nestalih u BiH bi se mogao riješiti za dvije godine jer nisu ti ljudi nestajali u neprohodnoj džungli. Država ima dovoljno kapaciteta u policiji koje nikada nije upotrijebila. U Prijedoru policija nije pomogla da se nađe niti jedna od 3.176 osoba. A zamislite da se svako jutro odrede dva inspektora pa im se kaže: vi ovaj mjesec morate dati rezultat ili nema plate.”

Apsurdno djeluje u takvoj situaciji izjava još jednog stranačkog prvaka, potpredsjednika RS, Enesa Suljkanovića (SDP), koji je tokom posjete Tomašici zahvalio svima koji su do sada govorili o lokacijama grobnica iz minulog rata i zamolio one koji znaju gdje se nalaze tijela stradalih da to kažu, kako bi “oni i njihovi najmiliji pronašli mir”. Jer, da nadležne institucije rade svoj posao na pronalasku ubijenih ne bi trebala ničija dobra volja.

“Nije mi poznato koliko je političara do sada posjetilo identifikacioni centar Šejkovača u Sanskom Mostu ali mislim da samo njih nekolicina uopšte zna gdje se nalazi Šejkovača”, ističe Mirsad Duratović i dodaje: “Sam proces identifikacija i traženja nestalih nije nikada bio u vrhu prioriteta većine naših političara, osim kada je to trebalo iskoristiti u dnevno političke svrhe. Kad je u pitanju podrška ovom procesu u Prijedoru ona je bila toliko mala da čak ne zavređuje niti jedno slovo da se napiše o njoj.“

TomasicaNovembar

POTRAGA ZA PARAMA

Otkrivanje Tomašice pokazalo je da je pronalazak grobnice tek vrh ledenog brijega i da slijede daljnji problemi, prije svega finansijske prirode. Početak radova na ovom lokalitetu obilježila je očajnička potraga za sredstvima. Iz Kozarca je stigao bager, a porodice žrtava počele su skupljanje novaca. Suočena s nebrigom nadležnih institucija, prijedorska udruženja izdala su zajedničko saopštenje u kojem traže od Tužilaštva BiH i Instituta za nestale osobe BiH da “pod hitno riješi finansiranje dovoljnog broja građevinskih mašina i radnika kako bi se proces ekshumacija žrtava mogao odvijati efikasno i završiti u najkraćem mogućem roku. Pod hitno se mora prekinuti sa praksom da porodice žrtava vlastitim novcem finansiraju nešto što je posao državnih institucija.”

“Nedopustivo je da se ono što rade državni organi mora pomagati donacijama porodica žrtava”, komentira prijedorski aktivista i direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu iz New Yorka, Refik Hodžić: “To je najbolja ilustracija licemjerja političara koji dolaze da se slikaju nad kostima u Tomašici, a ne čine ama baš ništa da bi osigurali efikasan rad institucija koje se bave traženjem nestalih, tako da one ne moraju da se oslanjaju na dobrovoljne priloge onih koje, ustvari, država treba da pomogne. O prijedorskim vlastima, čiji građani su zakopani u grobnici, koja ima i zakonsku i moralnu obavezu da učine sve kako bi olakšale bol porodicama, ne vrijedi trošiti riječi.”

Zanjimljivo da političari ne vide ničeg neprirodnog u takvom vaninstitucionalnom finansiranju radova. Adil Osmanović (SDA), federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica, dan prije posjete grobnici rekao je: “Želim, takođe, razgovarati sa nevladinim organizacijama i sa medžlisom Islamske zajednice Prijedor, koji je najviše izložen materijalnom trošku u pogledu angažovanja na iskopavanju ove grobnice. Želim utvrditi koliko je Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica u stanju da finansijski pomogne da se taj posao što brže i što bolje uradi.” Ministar je zaboravio da postoje institucije zakonom obavezne da ovaj posao finansiraju i da se među njima ne nalazi medžlis Islamske zajednice (koji se uostalom u Prijedoru bavio samo prikupljanjem priloga od porodica žrtava).

PODRŠKA PAVIĆU

Ni Osmanovićeva, kao ni nijedna druga posjeta nije donijela nikakvih značajnih rezultata. Edin Ramulić je ogorčen: “Nakon defilea različitih političara i drugih bošnjačkih dušebrižnika tamo se ništa bitno nije promijenilo. I dalje se skuplja novac od porodica nestalih osoba, a ono što je nečuvena sramota, ta tijela koja su ekshumirana sada leže u hali u Sanskom Mostu o trošku međunarodne organizacije ICMP. Političari, među kojima je bilo i onih na najvišim nivoima, dozvolili su da ‘naše svete žrtve’ kako se oni već dvije decenije u njih kunu, o trošku stranaca čekaju konačan smiraj u mezarjima i grobljima.”

“Ne želim da osuđujem njihove dolaske”, kaže Sudbin Musić: “Oni trebaju to raditi. Trebamo se svi pokloniti svim žrtvama u BiH. Osuđivali bi ih sigurno i da nisu došli. Ali ne bih bio čovjek ako ne bih rekao da me zaista boli što tih posjeta nema češće.”

Refik Hodžić, pak, smatra da bi posjete federalnih političara Prijedoru trebale promijeniti sadržaj. Upitan kome idu u prilog u dosadašnjem obliku, odgovara: samo jednom čovjeku, prijedorskom gradonačelniku Marku Paviću “koji otvoreno diskriminira žrtve nesrpske nacionalnosti u Prijedoru i sa kojima su svi ti političari u koaliciji.”

DSC07685a

Treba odati priznanje SDA jer se ove godine – sjetila Prijedora. Upravo je u ovom gradu početkom jula održan Glavni odbor te stranke. Marko Pavić dobio je tada od Sulejmana Tihića niz pohvala na račun izgradnje “prosperitetnog i proeuropskog grada” kao i “stabilne međunacionalne situacije”.

“Dosta je toga u medijima napisano i što nije bilo, između ostalog i na adresu gradonačelnika. Drago mi je da to nije bitno uticalo na odnose između naših stranaka i naših naroda koji žive ovdje u Prijedoru i koji su dio vlasti”, rekao je Tihić tada, očigledno zadovoljan “strateškim partnerstvom” s gradonačelnikom koji već godinama efikasno koči sve procese za koje se zalažu na Tomašici članovi Tihićeve stranke.

Odlaskom na Tomašicu Pavić je dodatno olakšao pravdanje političkih kompromisa, pa će ovi njegovi grijehovi, iliti to što je “u medijima napisano i što nije bilo”, vjerovatno još jednom pasti u zaborav. Proći će uostalom i “moda masovnih grobnica”, od koje, sudeći po dosadašnjem djelovanju njihovih posetitelja, Prijedorčani neće imati ama baš nikakve koristi.

BHDani