Govorilo se na temu genocida i poricanja istog u okviru studijskog programa ovog fakulteta koji se bavi istraživanjima genocida.
Obraćanje Mirsada Čauševića:
“- Ja sam Mirsad Čaušević. Rođen sam u Prijedoru, a živim u Čikagu. Krenuo sam od kuće oko 4 ujutro da bih bio danas sa vama i da vam prenesem mišljenje većine žrtava rata, nadajući se da će ovaj moj napor i trud imati nekog učinka u našu korist. Ja sam preživio torturu u dva zloglasna logora Omarska i Manjača, a, pored toga, moja dva brata su ubijena. Jedan od njih se još uvijek vodi kao nestao. Tu strašnu priču opisao sam u knjizi „Smrt u Bijeloj Kući“ koja je dostupna na Amazonu na engleskom, njemačkom i bosanskom jeziku. Sav prihod od prodaje knjige sam namijenio za izgradnju spomenika prijedorskim žrtvama (3165).
Moja majka je preminula prije mjesec dana, a njena najveća želja je bila da pronađe kosti svoga sina. Nažalost, ona to nije doživjela. Na meni ostaje dug, a na vama gospodine Inzko obaveza da mi pomognete da pronađemo nestale osobe u cijeloj Bosni, ma kako se one zvale. Ja sam danas glas moja dva brata. Ja sam glas 102 ubijene djece. Ja sam glas oko 300 ubijenih Prijedorčanki. Ja sam glas 3165 nevino ubijenih Prijedorčana.
Gospodine Inzko, ja imam toliko pitanja da ne znam odakle da počnem. Svi znamo da je genocid bio u Srebrenici i da je u roku 2, 3 dana ubijeno oko 8.300 ljudi. Izgleda da 3165 ubijenih u Prijedoru nije bio dovoljan broj da bi sud presudio da je to bio genocid. Prijedor je bio grad sa najviše koncentracionih logora u Bosni, danas je grad sa najviše presuđenih ratnih zločinaca, grad sa najviše masovnih grobnica. Prijedor je etnički očišćen. Oko 50.000 ljudi je protjerano iz svojih domova. Oko 10.000 kuća je uništeno. Gospodine Inzko, kako nazvati zločin kada je streljano oko 200 ljudi na Korićanskim stijenama?
Ti ljudi su mjesecima mučeni i zlostavljani, a onda su ih onako već polumrtve odveli na Korićanske stijene i brutalno ih streljali i bacili u dubok ponor. Gospodine Inzko, možete li vi to nazvati genocidom? Ja ne mogu. To se mora nazvati nečim više od genocida.
U Prijedoru danas nema nijednog spomenika civilnim žrtvama. Gradske vlasti i dalje odbijaju našu molbu i dalje negiraju šta se stvarno desilo u Prijedoru. Roditelji 102 ubijene djece godinama mole vlasti za dozvolu, a oni čak i njima imaju srce da kažu ne. Imaju li oni djecu? Imate li vi gospodine Inzko djecu?
Gospodine Inzko, vi ste prije nekoliko godina posjetili Prijedor i sastali se sa preživjelim logorašima i aktivistima. Obećali ste im pomoć. Od tada ništa od vas nismo čuli. Zašto gospodine Inzko? Vi dobro znate da imate mogućnosti da koristite Bonske ovlasti. Vi dobro znate da su Potočari napravljeni pod naredbom OHR-a. Siguran sam da to oni nisu uradili, da bosanske vlasti to ne bi do danas napravile. Zašto ne iskoristite iste zakone kad je Prijedor u pitanju.
Gospodine Inzko, postavio sam vam mnogo pitanja, možete li mi odgovoriti na barem ova tri?
1.Preko 10.000 ljudi se vode kao nestala lica, možete li nešto uraditi da se ovaj proces pronalaženja ubrza i da njihove porodice nađu neki mir?
2. Gospodine Inzko, možete li mi reći da će se izgraditi spomenik u Prijedoru za vrijeme vašeg mandata?
3. Nekoliko srpskih političara, a pogotovo Dodik otvoreno i javno negiraju genocid u Srebrenici. Nazivaju škole i bolnice po imenima ratnih zločinaca. Zašto to ne zaustavite, dok se nije zatrovala mržnjom jos jedna generacija?
Bosnu napušta sve više i više ljudi. Nije više glavni razlog novac, ljudi traže bolje i zdravije sredine gdje ih neće dijeliti po imenu i gdje neće čitav život slušati o ratu. Iskoristite svoje ovlasti gospodine Inzko dok nije kasno.”
Na kraju, slušajući njegovu prezentaciju i njegove odgovore na pitanja profesora i studenata, došao sam do zaključka zašto se zadnjih 10 godina ništa nije promijenilo nabolje u Bosni i Hercegovini, i zašto gospodin Inzko nije koristio bonske ovlasti. On nema odlučnost i snagu da koristi bonske ovlasti. On to jednostavno nema u sebi.
Njegovi odgovori su redom glasili:
1. Mi smo radili i radimo sve što je u našoj moći da se sve žrtve pronađu. Nažalost, sve su manje šanse, jer je prije postojala mogućnost pronalaska preko satelita. Naveo je neke primjere iz drugih ratova gdje i nakon 70 godina postoji veliki broj nestalih.
2. On će se truditi da se napravi spomenik u Prijedoru i tu ideju treba stalno držati aktuelnom da bi se plan ostvario. On razumije našu bol i uz nas je. “Ja sam uz vas, ja sam uz vas”, ponovio je to nekoliko puta pokušavajući pronaći adekvatan odgovor.
3. Do kraja idućeg jula treba se uvesti zakon o negiranju genocida i zakon o govoru mržnje.
Razmišljam o upotrebi Bonskih vlasti.Odavno sam to trebao uraditi.
Mirsad Čaušević
