Moj Prijedore – Napad na Kozarac

Piše: Mr.Jasmin Medić

            Kozarac, gradić udaljen desetak kilometara od Prijedora nalazi se na magistralnom putu Prijedor – Banja Luka. Većinsko stanovništvo bilo je bošnjačko, a sve do 1963. godine, Kozarac je imao status opštine prije nego je ušao u sastav opštine Prijedor. Područje nekadašnje opštine Kozarac obuhvata mjesne zajednice Kozarac, Kozaruša, Kamičani, Trnopolje, Hrnići, Babići, Jakupovići i druga naseljena mjesta. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine ovo područje brojalo je oko 24.000 stanovnika.

SDS je zajedno sa JNA preuzeo vlast u Prijedoru 30. aprila 1992. godine. U periodu nakon ovog nelegalnog i nelegitimnog preuzimanja vlasti, glavnu riječ u Prijedoru imao je Krizni štab opštine Prijedor. Ovo tijelo sastavljeno je od članova SDS-a i pripadnika JNA, a njime je predsjedavao dr. Milomir Stakić. Osim Stakića sastancima su prisustvovali: Dragan Savanović, dr. Milan Kovačević, pukovnik Vladimir Arsić, major Radmilo Zeljaja, Slobodan Kuruzović, Boško Mandić, Slavko Budimir, Simo Drljača, Rade Javorić i Mile Mutić. Krizni štab će u toku genocida nad bošnjačkim i hrvatskim narodom činiti prijedorsku vlast.

Srpska vlast pozvala je delegaciju Kozarca na pregovore o mogućnostima rješavanja novonastale situacije. Delegaciju Kozarca predvodio je komandir Stanice milicije Kozarac, Osme Didović. Pozadina ovih pregovora (na kojima je bio prisutan i šef CJB Banja Luka, Stojan Župljanin) bio je u stvari ultimatum postavljen Kozarčanima o predaji oružja, te da se obavežu na lojalnost tzv. Srpskoj republici Bosni i Hercegovini i novim vlastima u Prijedoru. Takav ultimatum delegacija Kozarca je jednoglasno odbila, na što je načelnik štaba 43. motorizovane brigade tzv. VRS, major Radmilo Zeljaja putem Radio Prijedor zaprijetio da će Kozarac sravniti sa zemljom ukoliko stanovništvo ne ispuni zahtjeve srpske strane.

Sljedeći korak prijedorske vlasti, a kao odgovor na odbijanje iskazivanja lojalnosti od strane Kozarčana bio je prekid telefonske linije i uspostava blokade Kozarca 22. maja 1992. godine. Kozarčani ni nakon ovih mjera nisu prihvatili da potpišu zatraženu lojalnost što je, uz stalne tvrdnje srpske strane da u Kozarcu djeluju dobro naoružane Zelene beretke, bio svojevrstan alibi za srpski napad na Kozarac.

Napad na Kozarac – 24. maj 1992. godine

            Područje Kozarca je i prije početka agresije na RBiH bilo okruženo selima sa većinskim srpskim stanovništvom, tako da je napad srpskih snaga mogao biti, a pokazat će se i da jeste, izveden sa svih strana. Osvajanje Kozarca za srpsku stranu bilo od strateškog značaja prvenstveno zbog uspostave koridora između Banja Luke i Prijedora u kojima su imali vlast pod svojom kontrolom.

Napad je počeo 24. maja 1992. godine. S obzirom da je imala glavnu ulogu u ovim vojnim operacijama, napad je predvodila JNA, odnosno njene jedinice preimenovane u 1. Krajiški korpus tzv.VRS. Pozivajući se na izvještaj 1. Krajiškog korpusa, u ovome napadu učestvovalo je 6.124 oficira i vojnika. (Presuda pretresnog vijeća u predmetu Stakić, paragraf 147).

Kozarčani su bili izloženi teškim granatiranjem, praćen napredovanjem tenkova i pješadije. Već prilikom približavanja konvoja srpske vojske otvorena je vatra na kuće i kontrolne punktove, a meta bilo civilno stanovništvo. Početno bombardovanje je trajalo više od 24 časa da bi zatim ovo područje zaposjela pješadija i niz paravojnih jedinica.

Slabo naouružano stanovništvo Kozarca i pored daleko vojno nadmoćnijeg agresora pružilo je nadljudski napor u toku otpora. Nakon što su srpske snage pojačale intenzitet napada u naoružanju i ljudstvu, sistematski rušeći sve pred sobom i sistematskim napadom na civile, veliki broj civila uputio se prema planini Kozari odakle će jedna manja grupa bezuspješno pokušati osloboditi Kozarac.

U potrazi za spasom, a nakon neuspjelog pokušaja oslobađanja Kozarca, veliki broj civila se predao agresorskim snagama. Razlog tome je i činjenica da je samo u toku trodnevnog napada na Kozarac ubijeno više od 800 civila (Presuda pretresnog vijeća u predmetu Župljanin i Stanišić, paragraf 532). Nakon predaje, žene i djeca odvedeni su u koncentracioni logor Trnopolje, a muškarci u koncentracione logore Keraterm i Omarsku. Već pripremljeni za nesrpsko stanovništvo opštine Prijedor, kroz ova tri logora proći će preko 31.000 Bošnjaka i Hrvata. (Presuda pretresnog vijeća u predmetu Stakić, paragraf 473)

Posljedice genocida u Kozarcu – ubijeno je oko 1.226 Bošnjaka i Hrvata (podatak sa spomen-obilježja u Kozarcu) od kojih mnogi još uvijek nisu ekshumirani, gradić sa okolinom potpuno razoreno i opljačkano, a preživjelo stanovništvo protjerano.