Prijedorska kolektivna dženaza i ukop 284 identificirane civilne žrtve agresije i genocida obavljena je 20. jula ove godine. Ovo nije bila najveća dženaza u Prijedoru. U ljeto 2007. godine Prijedorčani i Kozarčani halalili su se sa 305 svojih sugrađana. No, tad se za Prijedor još nije znalo, ili se nije htjelo znati

10559778_273222252864387_749675583714096790_n

Piše: Sudbin Musić

Tek ove godine ostatak Bosne i Hercegovine mogao je prvi put u historiji putem TV-prijemnika pratiti prijenos najmasovnijeg i najtužnijeg redovnog godišnjeg okupljanja Prijedorčana rasutih širom svijeta. Prvi saf naravno, po običaju u izbornim godinama, popunjen pretendentima na sva moguća prijestolja u Bošnjaka do te mjere da je samo zahvaljujući njegovoj dužini i dio rodbine mogao u njemu naći pokoje mjesto. Tu i tamo poneki sitni nedostatak, izljev bijesa “ljutih Krajišnika” na policajca, nesporazum i poniženje – ili kako već nazvati odsustvo selama za bivšeg reisul-ulemu prof. dr. Mustafu ef. Cerića – ipak nisu uspjeli baciti u medijsku sjenku svu količinu tuge i dostojanstva tog dana u Kozarcu. No i Mustafa Cerić je ove godine bio prisutan, ali kao budući kandidat za bošnjačkog člana predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Prijedor nema svoje “Potočare”

Uobičajen protokol dženaze obilježilo je i obraćanje licemjernog oličenja međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini visokog predstavnika Valentina Inzka koji je “duboko nadahnut” po ko zna koji put zaželio “vječiti LAHMET prijedorskim šehidima”!

Prijedorčani i Kozarčani ni 1998. godine nisu bili mnogo zanimljivi ostatku vrha u Bošnjaka. I danas kao i tad o odsustvu svijesti o stvarnim potrebama očuvanja uspomena na istinu o razmjerama patnji ovog malog naroda na svoj način govori osam različitih lokacija za ukop tijela identificiranih. Prijedor, nažalost, nema svoje “Potočare”!

Iz tog razloga, nakon centralnog okupljanja i zajedničkog klanjanja dženaze, svjedočimo sveopćoj torturi i haosu koji nastupi pokretanjem ogromne mase ljudi i vozila s tabutima ka svim odredištima za ukop, a svake godine, popraćene izuzetno visokim temperaturama, i brojnim intervencijama medicinskog osoblja, lošoj regulaciji saobraćaja i uglavnom bijednom finasijskom podrškom “odozgo”. A ove godine kolektivna dženaza pala je u vrijeme ramazana.

Sve to nekako šačica dobrih ljudi okupljenih u medžlisima Prijedora i Kozarca ipak uspije obaviti kako valja, nerijetko oblijevajući suzama i svoju muku za koju malo ko već godinama mari.

Zobišće, mezarje prerano usnule djece

Jedno od mezarja je i mjesno mezarje Zobišće u Zecovima, vakuf sestara Dijane i Nermine Tatarević, sakriveno od očiju javnosti ali nekako najpitomije smješteno na padinama jednog od najstradalijih sela u Bosni i Hercegovini.

To mezarje je od 20. jula vječno počivalište za šest sinova i supruga Have Tatarević. Zbog njih je ove godine ukop u Zecovima pomjeren za dva sata kako bi svi oni koji su imali želju prisustvovali oproštaju majke nad majkama od njenih najmilijih. Skup nažalost i nije bio nešto posebno velik. Većini onih iz prvog safa na centralnom skupu u Kozarcu je nakon odlaska kamera postalo prevruće pa su se uputili ka Sarajevu i ostalim centrima “moći”.

Razarajuće bolno bilo je gledati i ibretiti se nad majkom koja posljednji put korača među tabutima i milujući doziva jednog po jednog sina i muža opraštajući se. I samu dženazu je predvodio mjesni imam jer je muftiji bihaćkom prethodno pozlilo. Rasuli smo se nakon dženaze svojim kućama i ostavili iza sebe sedam svježih humki koje bi, da nije administracije manjeg bh. entiteta, sasvim sigurno već narednog dana pale u zaborav.

Hava Tatarević rodila je desetero djece. Osam sinova i dvije kćeri. Srpski vojnici su joj 23. jula u pokolju u selima Čarakovo i Zecovi u nepoznatom pravcu odveli sinove i muža. Uspjela je oteti najmlađeg Semira. Drugi sin Suad se nije zatekao kod kuće. Ostale su joj žive i dvije kćeri. Tuga za braćom je jednoj od njih prerano skratila život. Hava danas ima troje žive djece od kojih Semir živi u Torontu u Kanadi, Suad u Njemačkoj, a Senada u Adelhaidu u daleko Australiji, rasuti desecima hiljada kilometara jedno od drugog, s jednog na drugi kraj svijeta. Predaleko i od svoje majke koja i nakon svih muka, neprospavanih noći punih neizvjesnosti, suza i bola, svoje staračke dane najradije provodi na mjestu posljednjeg rastanka s njima.

Hava Tatarević, simbol nepravde i otpora
Hava je 2007. godine blagovremeno uspjela podnijeti zahtjev za civilnu invalidninu i priznanje činjenice da su njena djeca odvedena i pobijena “na bi gajri hak”!

Prethodno je 2004. godine istinu potvrdila i pred Osnovnim sudom u Prijedoru, što joj je, uz dokumentaciju Instituta za nestale BiH, bio osnov da uopće može zatražiti to svoje pravo. Tad nije ni slutila da utroba Tomašice krije njenu djecu.

Za divno čudo, prijedorski načelnik Odjeljenja za boračka pitanja i invalidsku zaštitu 2008. godine odobrava i Havi ali i još nekoliko stotina Bošnjakinja pravo na invalidninu po osnovu Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata RS-a. Dugo su predstavnici prijedorskog nevladinog sektora isticali ovo jednim od svjetlijih primjera provedbe svega onog što se podrazumijeva pod “ostvarivanjem pravde” u postkonfliktnim zajednicama. U glavnom gradu zemlje apsurda Prijedoru, i to je bilo moguće, iako je potpisnik rješenja i dugogodišnji načelnik Odjeljenja za boračka pitanja i invalidsku zaštitu Mišo Rodić poznat preživjelim logorašima “Keraterma” kao njihov ispitivač. Jedan od “boljih”!

Havi nije bilo jasno da su joj dali invalidninu u visini jednog izgubljenog člana porodice, te se žali jer želi priznanje istine koja će u jesen 2013. godine iz Prijedora ponovno šokirati i domaću i svjetsku javnost.

Vlasti je svojevoljno “odselile”

“Nisam, Bogu hvala, spala na tih šugavih 150 maraka. Ali sine, meni je pobilo njih šest i mog Muharema i hoću da to tako piše”, priča nam Hava, stidno krijući nokte koje je svojoj nani pošarala unukica posljednjeg dana rastanka prije odlaska u daleku Kanadu, i možda posljednji put vidjela živu svoju nanu. Jer Havi je ipak 77 godina.

Njoj je u januaru ove godine, negdje kad su tijela njene djece i supruga ekshumirana i premještena u Identifikacioni centar Šejkovača, odgovoreno na žalbu. Svjesno kršeći Zakon o upravnom postupku, administracija Ministarstva za boračka pitanja i invalidsku zaštitu konačno, nakon pet i po godina, odgovara, izdižući svoj upravni postupak iznad sudskog i “ocjenjujući” da Havi prvostepeni organ nije uopće smio dati pravo jer nije jasno pod kojim okolnostima su nestala njena djeca i muž. Helem, desio se možda neki kriminalni akt, pobio ih udar groma ili su se izbili sami. Ili su pak oni bili neke tamo zelene beretke, mudžahedini, ili kako već nazvati “neprijateljsku stranu” koju je Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata RS-a članom 4. predvidio.

Havi se rješenje metodom “čula-kazala” uručuje 18 dana nakon ukopa njene djece, jer je navodno poštar ranije nije pronašao u kući te jasno na plavoj koverti velikim slovima naglasio: “ODSELILA – NJEMAČKA”.

Povratničko pitanje: Je li Hava namjeran-slučajan uzorak?

Havi je dakle nakon sedam godina oduzeta invalidnina i status civilne žrtve rata. Ona se upućuje na ponovni postupak i dokazivanje načina i okolnosti pod kojima su nestala njena djeca. Između ostalog, traži se i eventualno riješen sudski spor po osnovu kojeg se smrt njene djece može tretirati ratnim zločinom i ubistvom civila. Traži se njena izjava i izjava najmanje dva preživjela svjedoka.

Sve je to Hava ponovno podnijela, uporna u borbi za svoja i prava svih nas. Nameće se logično pitanje: šta ako tom tamo nekom radniku administracije ni to ne bude dovoljno? Ali i još jedno koje povratnici u Prijedoru uporno ponavljaju: nije li to Havin slučaj možda mahsuz probran kao posebno osjetljiv u godini koja je izborna i u kojoj se diže ista ili slična hajka kako bi se nezaposlenoj srpskoj mladeži ponovo podizale uši, povratnicima slala poruka da su “neprijateljska strana”, da bi njihovi predstavnici pisali protestna pisma premijerima ili premijerkama, ministrima i ministarkama manjeg bh. entiteta, koalicionim partnerima na ovom ili onom nivou vlasti te mlatili praznu slamu slučajevima poput Havinog boreći se tobože za njihova prava, a čega smo već svjedoci i u njenom slučaju. Nakon svega će se ponovno sklapati šarolike koalicije, posebno u manjem bh. entitetu u kojem se već poodavno nameće pitanje smislenosti bilo kakve političke organizacije kod povratnika, posebno Bošnjaka.

Oni su tu da se zadovolji forma. Nakon što dio pretendenata na sva moguća prijestolja zadovolji svoje apetite, sve se svede na masne plaće izabranih predstavnika i tu i tamo pokoje pokretanje pitanja “vitalnog nacionalnog interesa”. Povratnika, osim spomenutog, nema ni u Zakonu o naknadi materijalne i nematerijalne štete, a ni u brojnim drugim zakonskim rješenjima kojima bi njihov položaj mogao biti za nijansu bolji. U budžetima ih je tek toliko da se ne kaže da nemaju ništa.

Duga povratnička zima

No, o svemu tome, kao i o besmislici svega u državi apsurda, jasno govori nekoliko rečenica rješenja o oduzimanju prava Havi Tatarević. Pisali su o ovome mnogi, žaleći se pritom na nikakvo ostvarivanje prava svih žrtava u Bosni i Hercegovini. Oglasio se i ombudsman za ljudska prava, prilično skeptičan glede budućnosti njenog slučaja. Kolege “lijevi” u manjem bh. entitetu opet su ponovili kako im je veoma teško zbog majke Have te kako se u ime svih ubijalo na svim stranama, jer valja tu našu realnost Republiku Srpsku ofarbati živim bojama.

Nepravda nanesena ovoj starici će, čini se, ostati neispravljena. A pred nama su sljedeće “have”, njih nekoliko stotina samo u Prijedoru kojima je, logikom slijeda događaja, suočiti se s istim problemom kao i Hava.

Pred nama je burna izborna jesen. Nakon nje duga povratnička zima. U međuvremenu će valjda biti otkrivena i tajna rezultata popisa. Slijedi i novo gladno proljeće. Bosansko ili ne, ostaje da vidimo. Izbor je ipak na svima nama.

Novovrijeme.ba