skola-rusevine1998

Zgrada OS u Hambarinama

Sta je objavio Radio Prijedor zajedno sa srpskom milicijom u svom jutarnjom programu povodom dogadjaja u Hambarinama 22. maja 1992.

“Juce oko 17.30 casova u Hambarinskom polju na muslimanskom punktu zaustavljeno je vozilo marke “Golf” te prilikom kontrole bez ikakvog razloga ubijeni su vojnici Rade Lukic i Rade Milojica, a ranjeni su Sinisa Mijatovic, Mile Milojica, Nedeljko Antunovic i Milenko Lulic.”

“Ovo tesko djelo izvrsila je grupa “zelenih beretki” na celu sa Azizom Aliskovicem. Srpske vlasti ultimativno traze da se navedena grupa “zelenih beretki” odmah preda, u protivnim Srpska milicija i vojne snage krenuce u razoruzavanje navedenih postrojbi.”

sikiricferidA prava istina sta se dogadjelo pod Hambarinama tog dana – po izjavi jednog od aktera dogadjaja Ferida Sikirica, je ova :

“Kroz Hambarine su cesto prolazile pijane grupe srpskih vojnika pucajuci uznemirivale narod. Zalili smo se Vojnoj komandi, ali nista od toga. Onda smo mi poceli dezurati i organizovali smo jedan punkt u Hambarinskom polju. Taj dan kad smo ih zaustavili, poceli su nas provocirati i repetirati oruzje. Aziz Aliskovic im je rekao da odloze oruzje ili da se vrate u kasarnu, na sto su nam psovali majku balijsku i vrijedjali nas.”

-“I vi da nas kontrolisete !” govorili su. “Onda je jedan od njih poceo po nama pucati i ranio mene (Ferida Sikirica) i jos jednog momka. Mi smo na to uzvratili i to se dogodilo.”

U noci 22. maja 1992 izmedju 20.00 i 21.00 casova na Hambarine su ispaljeno par granata koje na svu srecu nisu nikoga ubile..

23. maj 1992

Radio Prijedor je svaki sat ponavljao saopstenje da “do 12.00 casova 23. maja moraju se predati ili izruciti Aziz Aliskovic i njegova grupa uprotivnom ce se granatirati Hambarine i ici u likvidaciju navedene grupe”.

Odgovor smo ubrzo dobili.

U 12.30 casova zlocinac Radmilo Zeljaja dao je znak da se pocne sa bombardiranjem Hambarina.

Teska artiljerija, koja je odavno postavljena na brda oko Prijedora i uperena prema muslimanskim i hrvatskim naseljima, bljuvala je svoju vatru. Citavo poslijepodne parale su rakete nebo iznad Prijedora i padale po nezasticenim i neduznim ljudima i njihovim domovima u Hambarinama.

Rusevine drustvenog doma u Hambarinama

Rusevine drustvenog doma u Hambarinama

Gorjele su mukom kuce izgradjene, ginuli nevini ljudi koji su bili iznenadjeni svireposcu i zestinom kojom su napadnuti. Poslije granatiranja prema Hambarinama su krenuli tenkovi i srpska pjesadija.

Poceli su sa “ciscenjem terena”, kako to oni vole kazati.

Narod je poceo bjezati prema Kurevskim sumama gdje su se pokusali sakriti od srpske vojske.

Otpor u Hambarinama je slomljen prije u noci 23. maja i na zgradu Doma je izvjesena srpska zastava sa cetiri “S”.

Video snimake genocida u Prijedoru  mozete pogledati OVDJE..

U analizi događaja na punktu u Hambarinama 22.maja 1992.godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u presudi Milomiru Stakiću utvrdio je sljedeće:

”Ovi incidenti, koji su poslužili kao osnova za “reakciju” srpskih političkih i vojnih vlasti, bili su samo izgovor za započinjanje etničkog čišćenja u područjima na kojima su se mahom nalazili bošnjački gradovi, sela i zaseoci, u kojima su kontrolni punktovi bili uspostavljeni iz straha da bi zbog sve intenzivnije propagande protiv nesrba moglo doći do takvih napada.

U slučaju Hambarina, jasno je da je to što su ljudi koji su bili angažovani na kontrolnom punktu zaustavili automobil sa nekoliko pripadnika srpskih oružanih snaga bio defenzivni čin, čiji je cilj bio da se spriječi opasnost koju bi oni mogli da predstavljaju po mještane. Na kraju krajeva, čak je nebitno ko je prvi pucao: navodna “reakcija” je već bila pripremljena, što se može zaključiti na osnovu položaja snaga koje su granatirale selo i broju angažovanih vojnika.”

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju objavio je i sljedece:

130. Otprilike u 19:00 sati 22. maja 1992. došlo je do pucnjave na jednom od muslimanskih kontrolnih punktova na autobuskoj stanici Polje nadomak Hambarina, kada je zaustavljen automobil u kojem su bila šestorica vojnika, vjerovatno pripadnika JNA, od kojih su četvorica bili Srbi a dvojica Hrvati.
Da se ovaj incident zaista dogodio, potvrdilo je svjedočenje nekoliko svjedoka i dokumentarni dokazi. Međutim, postoji neslaganje u vezi s tim šta se zapravo dogodilo na tom kontrolnom punktu, naročito u pogledu toga ko je prvi otvorio vatru.
Jedan dokazni predmet sadrži razgovor u kojem Siniša Mijatović, jedan od vojnika JNA koji su bili u automobilu, opisuje šta se dogodilo. On je rekao sljedeće:…sjedio sam sa još četvoricom drugova na zadnjem sjedištu tog vozila. I onda […] su repetirali pušku koju je uzeo od njih […] ona je …opalila I onda, onda nas počeli gađati sa svih strana. Nastala je klaonica. Ratko i ja smo uspjeli nekako the izađemo iz auta. Ja sam dobio više rana u području nogu, ruku I stomaka.
Drugi dokazi pokazuju da su vojnici JNA u automobilu bili ti koji su prvi zapucali. Konkretno, Mirsad Mujadžić, koji je odmah nakon pucnjave došao na lice mjesta I organizovao dolazak hitne pomoći I koji je takođe razgovarao s učesnicima s obje strane I očevicima, posvjedočio je da su vojnici JNA izašli iz vozila i počeli pucati. Koliko je Mujadžić mogao utvrditi na osnovu onog što je čuo, do toga je došlo jer je vođa grupe na kontrolnom punktu Aziz Ališković tražio od vojnika JNA da predaju oružje na punktu I vrate se u kasarnu.
Međutim, svjedok DH je u svom svjedočenju rekao da su ljudi angažovani na muslimanskom kontrolnom punktu prvi otvorili vatru. On je ranije tog dana prošao taj kontrolni punkt. Posvjedočio je da su Muslimani na kontrolnom punktu bili dobro naoružani. Svjedok DH je potvrdio da je Ališković tražio da vojnici JNA predaju oružje I da je, kad su oni to odbili, iz obližnjeg bunkera otvorena vatra iz teškog mitraljeza M54.
Na osnovu ovih dokaza Pretresno vijeće presuđuje u prilog optuženom I smatra da su u ovom incidentu Muslimani na kontrolnom punktu bili ti koji su prvi otvorili vatru.
131. Kasnije te večeri izdat je ultimatum stanovnicima Hambarina. Od njih se tražilo da izruče nekoliko osoba koje su navodno učestvovale u incidentu, a posebno policajca Aziza Ališkovića, I svo naoružanje, ili će ih napasti.
Međutim, iskazi o tome ko je izdao ultimatum se razlikuju, te se pominju Krizni štab I njegov predsjednik dr. Stakić, vojne vlasti, pa čak I Radmilo Zeljaja.
132. Uslovi ultimatuma nisu ispunjeni. Zbog toga je sutradan oko podne počelo granatiranje Hambarina. Granatiranje je vršeno iz tri pravca, sa područja Karana na sjevero-zapadu, s područja Urija I s područja Topića brda.
Nermin Karagić, koji se nalazio na manje od četiri kilometra od Hambarina, vidio je jedan oklopni transporter, a potom je otvorena tenkovska vatra.
Ivo Atlija je posvjedočio the je tokom napada vidio dva ili tri tenka I oko hiljadu vojnika. Granatiranje Hambarina trajalo je otprilike do 15:00 sati. Veliki broj ljudi koji nisu vidjeli napad čuo je detonacije u selu Hambarine.