Pise: Anto Tomic

Razglednica iz Ljubije

Razglednica iz Ljubije

Ljubija, maj 92’

Proljeće, kraj maja. Predivno, sunčano vrijeme. A slobodnog vremena na pretek. Ne radim, posljednji put sam na poslu u Omarskoj bio 22.maja. Udebljao sam se od previše slobodnog vremena i nerada. Svako jutro sam na trim stazi u ljubijskom Boriku, istrčim dva kruga, 6 kilometara. Skidam kile. Kasnije se nađem sa rajom na rukometnom igralištu, poigramo basketa ili partiju tenisa. Dosadno. Treba ubiti dan.

Popodne se nađemo u Bobanovom kafiću, po koji gemišt, dobro dođe za rashlađivanje. Sjedimo ispred kafića, igramo bele. Džo i Boris puštaju dobru muziku. Idila. Jedino što nam ovaj lijepi , idilični život ometa je buka u daljini. Tamo negdje daleko, čuje se grmljavina tenkova, granatiranje, pucnjava. Tamo negdje daleko se ratuje.

Poslijepodne u kafić dolazi Emil. Nosi sa sobom dvogled. Iz dosade, da ubijemo dokolicu, Emil, Ćufta, Karlo i ja idemo na Šišin hrast, brdo iznad Ljubije. Dolina Sane leži nam kao na dlanu. Imamo pregled kao iz najboljih pozorišnih loža.

Nije mi prvi put da sa ovog mjesta gledam Prijedor i okolicu, ali ovaj put je drugačije. Sjetih se slogana: “Upoznaj zavičaj, da bi ga više volio.” Pogled se pruža do Kozare, lijevo do Prijedora, desno do Kamičana.

Pružamo jedan drugome dvogled. Muk,tišina. Ovo što vidimo, ledi nam krv u venama. Na Radio Prijedoru, svakodnevno slušamo o nemirima, nemilim događajima u Kozarcu i Hambarinama. Ali, ovo je više od nemira, ovo je nešto drugo, ovo je rat. Iz pravca Kozarca vidimo ruševine, dim, tenkove. Zemlja pod nogama podrhtava od topovskog i tenkovskog granatiranja.

Dovoljno smo vidjeli, vraćamo se u Ljubiju. Sa saznanjem da tamo negdje daleko, sa druge strane Sane, vodi se rat. Tamo negdje daleko, 6 kilometara od nas, na Brdu je počeo rat.

Ponovo u kafiću, naručujemo vino i vodu. Do bele nam nije više. Sjedimo, pijuckamo, tiho pričamo. Nešto se stašno dešava u našem kraju. Tješimo se, lažemo jedan drugog- to je daleko od nas, ovo je Ljubija, ovdje se to neće dogoditi. Ljubija, oaza mira. Multinacionalna sredina, bratstvo i jedinstvo kao iz čitanke, rudarska solidarnost, dobrosusjedsko zajedništvo. Ne, kod nas ne….

Predvečer se ponovo skupljamo na rukometnom igralištu. Nogomet je na redu. I ustaljenim redom dalje: kući na večeru, tuširanje pa u kuglanu. Uz muziku, par piva, baciti koju kuglu. I izbrisati, zaboraviti tmurne misli o dešavanjima oko nas……Sve je to daleko od nas- Hambarine, Kozarac, to je neki drugi, udaljeni svijet.

Slijedeći dan, sve po starom: trčanje po Boriku, basket, cappuccino kod Bobana, partija bele…..Sjedimo u hladovini, ćaskamo, zezamo se, uživamo u lijepom vremenu i neradu….

I odjedanput, grobna tišina….Tišina koja para uši, tišina koja je nadjačala i granatiranje i buku tenkova. Stravična slika, jeza, krv se ledi od onog što vidimo: iz Borika, niz brdo , izlaze žene, djeca, starci po koji muškarac. Majke sa dojenčadima u naramku, uplakana dječica, nemoćni starci sa zavežljajima u rukama. Unezvjereni, sa strahom u očima izlaze iz šume. Prljavi, gladni, žedni….Saznajemo- izbjeglice, prognanici iz Agića, sa Hambarina. U bjegu, u spašavanju golog života…..

Rat nije bio više tako daleko, postali smo dio njega…….