Na tom mjestu danas ništa ne ukazuje da su godinama zvjerski mučeni svi oni koji nisu pripadali srpskom narodu

Oko 5.000 osoba devedesetih godina prošlog vijeka prošlo je kroz zloglasni logor Manjača, smješten u blizini Banje Luke, a tačan broj onih koji nisu preživjeli neopisive torture nije poznat. Na tom mjestu danas ništa ne ukazuje da su godinama zvjerski mučeni svi oni koji nisu pripadali srpskom narodu.

Savez logoraša u BiH, Regionalni savez logoraša regije Banja Luka i Savez udruženja logoraša Unsko-sanskog kantona danas su na mjestu nekadašnjeg koncentracionog logora obilježili 27. godišnjicu početka njegovog raspuštanja.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković poručio je na obilježavanju porodicama ubijenih i umrlih logoraša da zajedno svjedoče o njihovim sudbinama, patnji i torturi kako žrtve logora Manjača i svih drugih logora u BiH ne bi bili nikada zaboravljeni. Govorio je o nužnosti usvajanja zakona o žrtvama torture u BiH, izrazivši razočarenje, jer zakon, kako je ocijenio, neće biti usvojen u skorijoj budućnosti.

– Logoraši imaju puno toga za reći, ali nažalost nemamo kome – ustvrdio je Mešković.

Potpredsjednik entiteta Republika Srpska Ramiz Salkić kazao je da je logor Manjača jedan od mnogih mjesta na području tog entiteta gdje su sistematski, organizirano i planski mučeni, ubijani, zatvarani, maltretirani i zlostavljani oni koji nisu bili sljedbenici zločinačke ideje i politike i oni koji su se suprotstavljali takvoj ideji.

Predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most Sadmir Alibegović, bivši logoraš Manjače, prisjetio se vremena koje je proveo u tom logoru.

– Na ulasku u logor bili smo premlaćivani i to je bio tzv. ‘upis’ – kazao je.

Također se osvrnuo i na Međunarodni dan tolerancije – 16. novembar, ističući da su ih na tom mjestu prije 27 godina zlostavljali i tukli, a danas ne priznaju njihov status niti ih vide kao kategoriju.

Bivši logoraš Manjače Mehmed Begić kazao je da je u tom logoru ostao voljom zlih ljudi bez imena i prezimena.

– Došli smo ovdje da svjedočimo istini i da kažemo pred cijelim svijetom – da mi nemamo trunku mržnje – zaključio je Begić.

Koncentracioni logor Manjača formiran je na vojnom poligonu iznad Banja Luke 1991. godine. Prvobitno je služio za zatvaranje zarobljenih Hrvata sa ratišta u Republici Hrvatskoj, a nakon početka agresije na BiH služio je za zatvaranje logoraša bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Sanskog Mosta, Ključa, Prijedora, Kotor Varoši, Doboja, Mrkonjić Grada, Šipova, Banja Luke.

Logoraši su u tom logoru držani u krajnje nehumanim uvjetima, u štalama koje su prije toga korištene za smještaj životinja. Tučeni su i zlostavljani svakodnevno, davane su im količine vode i hrane jedva dostatne za biološki opstanak, tjerani su na prisilan rad. Više logoraša je u ovom logoru brutalno ubijeno, a u okviru tog poligona pronađene su i masovne grobnice gdje su tijela ubijenih skrivana od očiju javnosti.

Kroz logor je prošlo oko 5.000 logoraša, civila Bošnjaka i Hrvata. Većina starijih i maloljetnih logoraša iz logora Manjača 14. novembra 1992. godine je puštena. Mjesec dana kasnije logor je rasformiran, jedan broj logoraša je razmijenjen, dok je određen broj logoraša prebačen u logor Batković kod Bijeljine. Nedugo poslije toga, logor Manjača je ponovo formiran i bio u funkciji sve do 1996. godine.

Za ratne zločine, uključujući i one počinjene u logoru Manjača, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, Sudom BiH, Županijskim sudovima u Splitu i Zagrebu i Okružnim sudom u Banjoj Luci osuđeni su Milomir Stakić 40 godina zatvora, Radoslav Brđanin 30 godina, Nikola Kovačević 12 godina, Mirko Graorac 15 godina, Dane Lukajić šet godina, Željko Bulatović 11 godina, Siniša Teodorović osam godina i Zoran Gajić šest godina zatvora.

Text: Faktor.ba
Foto: Kozarac.eu