Piše: Delkić Midheta

Mubarek petak. Lijep i sunčan dan, moglo bi se reći ljetni , jer po kalendaru ljeto još traje.

Ipak, jesen je stigla i polako boji sve u jesenske  boje. Lišće opada i odnosi sa sobom vedrinu i punoću koju oni daju drveću. U tome vidim simboliku odlaska. Baš kao lišće odlaze u posljednje vrijeme mnogi naši sugrađani a naš grad postaje sve siromašniji. Jedina razlika u tome je da će dogodine u proljeće svako drvo pustiti svoje nove listove i ponovo zagrliti mnoge koji svrate u njihov hlad.

Sugrađani koji odlaze neće se više nikada vratiti, ali svako od njih ostavlja trag iza sebe. Neko jači, neko slabiji, ali svako je rođen da na dunjaluku odigra svoju predstavu. Svako ima svoju ulogu.

Ovaj tekst pišem kao posljednji pozdrav jednom malom ali velikom čovjeku, koji je nažalost svoju ulogu odigrao i zauvijek nas danas napustio. Ipak, djela koja je za svoga života odradio ostaviće neizbrisiv trag da je bitisao i u vaktu svoga bitisanja ispisao neke od stranica u istoriji našega grada. Abaz Ganić, rođeni Prijedorčanin, preselio je na bolji svijet.

U vrijeme povratka Bošnjaka u Prijedor, nakon rata, prihvatio se teške, ali veoma nezahvalne uloge. Preuzeo je kormilo broda na kojem je bila ekipa hrabrih ljudi koji su započeli obnovu porušenih vjerskih objekata. Bio je na čelu građevinskog odbora za izgradnju Čaršijske džamije u Prijedoru srušene 1992.god. Svakodnevno se susretao sa bezbrojnim problemima raznoraznih formi, ali svojstveno njemu nikada nije posustao. Neumorno je trošio svoje nerve, svoj glas, svoje zdravlje. Nekada su ga hvalili a još češće kudili. Mi koji smo u to vrijeme bili dio tima znamo sa koliko entuzijazma i ljubavi je radio na ovom projektu, uprkos brojnim poteškoćama. Kancelarija Medžlisa Islamske zajednice bila je oaza u kojoj je, kada bi ga problemi skoro pa slomili, ulazio i nerijetko shrvan od nepravde, uzimao stolicu i sjedao. Da odšuti, iako je uvijek bio spreman na priču.

Da uzme zaleta nakon što bi nama koji smo ga razumijeli i podržavali znao reći:“E, ovo će Abaz završiti, pa makar nakon toga umro odmah.“  I nije mu se ništa otelo tih nekoliko godina dok je ključevima svoje upornosti otvarao vrata po vrata, sve dok nije dočekao, zajedno sa nama svima, 02.08.2008.god. dan svečanog otvorenja kompleksa Čaršijske džamije i administrativno-poslovnog objekta koji joj pripada.

Taj dan nikada neću zaboraviti jer nijedan otvor džamije nije bio tako lijep i sretan. Sa koliko smo ga uzbuđenja dočekali, sa koliko radosti smo dočekivali naše goste. Na licima svih nas blistali su osmjesi a u dusama smo treperili od straha da li će sve proteći bez incidenta.

Abaz je taj dan bio posebno uzbuđen i sretan i svako je to mogao primijetiti. Održao je svoj govor koji će zauvijek ostati tragom njegovog postojanja. Dova koju su svi prisutni na otvorenju naglas ponavljali za tadašnjim reisom prolamala se kroz glavnu ulicu našega grada. Abaz je izvršio svoju misiju, koju mu je Allah dodjelio u amanet. Koju su mogli samo ljudi poput njega iznijeti do kraja.

Gubitak svakoga sugrađanina u vremenu u kojem živimo nenadoknadiv je. Čitava plejada ljudi koji su posljednje dvije decenije našem gradu pokušavali vratiti nekadašnju dušu polako odlazi.

I nikad više ništa neće biti isto iako će život i dalje teći. Neki novi ljudi ispisivaće stranice istorije.

Ova stranica pripada Abazu. Neka mu je laka zemlja bosanska. Molim Boga da preko sirat ćuprije pređe laganim koracima hrabro, kao što je hrabro koračao kroz svoj život. Da mu se smiluje, oprosti njegove grijehe i u firdevsi džennetu ga sastavi sa onima koje je najviše volio. Amin.