Prijedor danas obilježava ‘dan odbrane grada’.
A, u stvari 30. maja dogodio se nastavak genocidne kampanje fizičkog istrebljenja ‘nepodobnih’ koja je počela 7 dana ranije u Hambarinama, nastavljena napadom na Kozarac 24. maja, pa prenešena na grad Prijedor 30. maja 1992. Na današnji dan ljudi su izvođeni iz stanova, ubijani u liftu zgrade u kojoj su živjeli, na travnjaku pored, tenisko igralište bilo je puno leševa ubijenih civila. Oni s ‘više sreće’ deportovani su u logore uz batinanja u putu.
U junu 1992. Kozarac je opljačkan, pa spaljen, a počeo je lov na ljude po šumama Kozare, ali i po stanovima u Prijedoru. Nesrbi su morali nositi bijelu traku da bi bili prepoznatljivi.
9. jula ‘očišćena’ su sela južno od Kozarca, ubijen je pred kućom i Fikret Hodžić, višestruki prvak Jugoslavije u bodibildingu, a od 20. jula na red je došla lijeva obala Sane.
23. jula po selima Mataruškog brda ni djecu nisu poštedjeli, a u Keratermu strijeljani su svi u sobi broj 3. Mora da je odzvanjao mitraljez dugo kroz noć…
U logoru Omarska ljudi su mučeni i ubijani danima, paljeni živi, izgladnjivani tako da su logoraši već nakon dva mjeseca jula 1992. počeli umirati od gladi i dizenterije.
‘U Omarskoj, metak je bio nagrada.’ – reče Nusreta Sivac, jedna od 37 žena logorašica.
5 žena nije preživjelo Omarsku, a jednoj su ‘junaci’ pišali u usta i urezivali krst na obraz prije ubistva; druga logorašica se, prije silovanja u Bijeloj kući okrenula stražaru i rekla:’kad si već takav junak onda me u oči gledaj! Ni ona nije preživjela ‘odbranu Prijedora 1992.’
Masovna ubistva su postala svakodnevna i po logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Jama Lisac kod Bosanske Krupe, jama Hrastova Glavica kod Sanskog Mosta, Korićanske Stijene na Vlašiću, logor Batković samo su neke od lokacija van Prijedora na kojima su ubijani njegovi građani, Bošnjaci i Hrvati, ali i ostali, ‘nepodobni’ Srbi, Romi, Albanci, Ukrajinci, Česi… kruna te kampanje je masovna grobnica Tomašica, najveća u Evropi nakon 1945., na 40 kilometara od granice današnje Evropske Unije.
Prve deportacije građana Prijedora su obavljene prepunim teretnim vozovima, a kasnije kamionima i uvijek prenatrpanim autobusima. 18. decembra 1992. posljednji logoraši Manjače, Zadnji preživjeli Prijedorčani ispraćeni su kroz Banja Luku kamenicama i psovkama:”IDITE BALIJE!, “NE VRAĆAJTE SE, USTAŠE!”
Porušene su sve džamije i katoličke crkve. Neki Prijedorčani su bili prinuđeni da promijene ime i vjeru da bi spasili živu glavu. Od preko 110.000 stanovnika 1991., od čega 58% nesrba, 1993. u Prijedoru je ostalo oko 3%. Haško Tužilaštvo je u slučaju protiv Milana Kovačevića ovaj podatak nazvalo: Statistika genocida. I sam Kovačević je u intervjuu odmah nakon rata datom novinaru Edu Vulliamyu, čovjeku koji je ‘otkrio’ prve koncentracione logore u Evropi nakon Holocausta, Omarsku i Trnopolje uporedio sa Dachau i s Auschwitzom…Danas Nijemci obilježavaju žrtve nacističkog režima, ne samo po Njemačkoj.
I Prijedor danas obilježava…‘dan odbrane grada.’
Prijedor danas, znači, pamti ‘tragična dešavanja’, a mršti se na riječ genocid.
A, sve gore navedeno, je 1951. godine zvanično definisano, jednom riječju
genocid. I dobro je da se u Prijedoru obilježava i današnji dan… bar tako, da se ne zaboravi. Dobro je da se bar nešto pamti. Jer dok god se genocid negira, nije ni završen.
Satko Mujagic u logoru Omarska 5.avgusta 1992.godine
Satko Mujagić (logor Omarska-Avgust 1992)
Za SEJL MEDIA Satko Mujagić
