Prijedorski podvoznjak u praskozorje

Pise: Refik Hodzic

U ono drugo vrijeme, godinama sam prolazio ispod prijedorskog podvoznjaka u praskozorje. Uglavnom bi to bilo po povratku iz Sarajeva – nocni voz za Zagreb u nasoj carsiji stajao je oko pet ujutro – a kako sam se momcio sve cesce bi me ovdje uhvatilo kad sam se vracao iz izlaska.

Nikada nisam bio sam. Kraj mene su trotoarom zurili jos sneni radnici Keksare, Celuloze, RZR-a i inih preduzeca. Muskarci bi zijevajuci trpali ruke dublje u dzepove, uvlacili vratove u ramena, a zene bi pokusavale zadrzati dostojanstvo uspravnim hodom, s torbicom na ramenu, razbudjujuci se usput ravnomjernim kretnjama slobodne ruke, poput klatna.

Hodaci su dolazili iz kvartova sjeverno od podvoznjaka: sa Urija, iz Puharske, Gasica Naselja, Cirkin Polja, i iz mog Sekizovca. Istovremeno, ulicom prema autobuskoj stanici pokraj nas su se slivali autobusi iz okolnih prigradskih naselja i sela, od Jelovca do Ljubije, od Rakelica do Brezicana, i sve unutar tog kruga.

I pored guzve bilo bi tiho, svi smo bili jos odvec pospani za razgovor pa bi se cak i najblize komsije pozdravljale tek kimanjem glave. Ja sam obicno bio jedini koji je isao u suprotnom smjeru, sa stanice ka Tesincu, i ta jutarnja gungula mi je galila srce. Bio sam kod kuce. To je moj grad, a ovo su moji ljudi. Nerijetko bih sreo i mater koja je zurila u prvu smjenu. Samo bi me ovlas poljubila, u prolazu izbiflala gdje je sta u frizideru i sta treba da obavim kad se probudim. Zatim bi se zurno uspela uza stepenice kod podvoznjaka i nestala u pravcu keksare.

Ovo je jutros u pet, praskozorje, kod podvoznjaka. Nigdje nikog, nigdje ziva duha. Samo ja, nekoliko pasa lutalica na kruznom toku i grafit na jednom od stubova podvoznjaka: “NATO Agressors 1999, we will never forget”.