Piše: Sebina Sivac
Prvo da se zahvalim svima koji su prisustvovali promociji moje knjige i da se još jednom izvinem što nisu imali mogućnost da nešto kažu. Nažalost, neki od nas su malo odužili ili skrenuli sa teme, ali dobro, to je već prošlo. Bilo mi je veoma drago vidjeti mnoge prisutne. Hvala još jednom.
Dan nakon promocije, 5 augusta, ujutro hodam po čaršiji i vidim kako Mersa, starija Kozarčanka sa kućom u centru čaršijske ulice, čisti ulicu ispred svoje kuće od nečijeg
povraćanja. To je zatekla to jutro – to je česta pojava tokom ljeta, kada Kozarčani iz dijaspore dođu na odmor.
Sjela sam s njom ispred njene kuće da malo popričamo. Kod Merse sam boravila jedno vrijeme tokom moga istraživanja i neka njena iskustva i razmišljanja su opisana u mojoj knjizi. Priča Mersa o dvjema stvarima koje analiziram u knjizi, a tiču se pomirenja i našeg iskustva nedavnog rata i kako se mi ophodimo prema tome, tj. naše reakcije i naši procesi suočavanja sa time.
Ona mi je u malo riječi rekla suštinu stvari. To me, naravno, nije iznenadilo jer moj dugogodišnji rad me je naučio da jedinu svarnost i iskonsko iskustvo možete naučiti od ljudi koji imaju dosta iskustva i ne bave se “suočavanjem sa prošlošću” nego su se suočili. Znači, postoji velika razlika između bavljenja i suočavanja sa prošlošću. Mene su uvijek zanimali oni koji su se suočavali i prevazilazili različita traumatična iskustva. I šta mi
možemo naučiti iz toga da bi napravili neki odskok od tradicije koju smo naslijedili od holokausta a koja se aplicira na različite poratne kontekste bez iole razmisljanja da li se ona može ili ne uvijek primjenjivati.
Nego, kaže Mersa meni: “Ah, pomirenje. Ja sam se pomirila, vratila sam se jedna od prvih u Kozarac. Neki dan ova gospođa, srpkinja iz Prijedora, što prodaje voće i povrće ovdje ispred moje kuće, me zaustavi i pita me jel’ vi sami živite, ne vidim da vam iko dolazi u kuću? Ja joj rekoh. Da, sama živim, jedini sin mi je ubijen, četnici ga ubili a muž umro od posljedica svega preživljenog. A ona će meni: Ja se Vama divim, živite među nama, poslije svega i to još pričate sa mnom. Ja njoj kažem: Za mene su ljudi svi isti, individualci. E, sad da ja znam da ste Vi ili Vaš muž počinili zločin, ne bih ja sa vama pričala.”
Poenta ove priče je da pomirenje, suživot ili rekonstrukcija društvenog života, kako god to zvali, je jedino moguća ako se ljudi vrate svojim kućama nakon rata u kojem je bio cilj da
se nesrpsko stanovnistvo istrijebi iz jednog dijela Bosne i napravi Velika Srbija. Kako god, taj proces individualnog i društvenog ozdravljenja počinje upravo ovako, od ovakvih
organskih interakcija ka dalje. A ne u nevladinim organizacijama gdje su ljudi plaćeni da dovedu nekoliko “žrtava” i onih koji pripadaju “počionicima” da se mire. To ja zovem ritualna pomirenja, koja su dominantna praksa u mnogim poratnim zajednicama. Da ne govorim o novijoj vrsti aktivista ljudskih prava, poput “facebook aktivizma”, koji traži
instantnu satisfakciju verbalnog moralisanja. Aktivizma koji je totalno distanciran od stvarnih i mukotrpnih procesa gradnje poratnih zajednica.
Šta se, u tom kontekstu, desi, ne samo u Bosni nego u mnogim drugim poratnim zemljama? Ljudi ponekad igraju uloge koje su im date, bilo to od lokalnih ili stranih organizacija koje su ih doveli u radionice i konferencije. O tome kako se ti ljudi osjećaju, da li su iskorišteni, kako se nakon 20 godina njihovih priča u javnom životu ništa ne mjenja (a vjerujem da oni pričaju misleći da će se nešto promijeniti), mi znamo veoma
malo. Dapače, neki, kao u jednom od govora u bivšem logoru Omarska, koji sam slušala ove godine, insistiraju da silovane žene trebaju javno da pričaju o svome iskustvu. Te priče o ratnom iskustvu, veoma emotivne, ispričane u javnom prostoru, mi još nismo ni počeli da izučavamo kakve su njihove posljedice na one koji ih pričaju i na njihove porodice. Posebno ako uzmemo u obzir da žrtve rata nisu dobile nikakvu financijsku ili bilo kakvu drugu reparaciju. Izuzev ljetnjih različitih perfomansa pomirenja, medijske potrebe za sezancionalnim pričama ratnog ili logorskog iskustva, te maglu koja se prodaje da će se, zahvaljujući tim pričama, neko suočiti na “drugoj strani” te će se pravda i sjećanje na zrtve rata tako zadovoljiti.
Uz to, imamo jedan dio dijasporske zajednice, ljudi koji se možda još nisu suočili sa onim što im se desilo i sa realnošću Republike Srpske da bi razumjeli kompleksnost života i
neophodnog kompromisa onih koji su se vratili; često njihove javne emotivne reakcije prema svemu onome što se zove Republika Srpska, ma kako bile u pravu, više su destruktivne zajednici iz koje dolaze nego onima u lokalnoj vlasti. U tu grupu mogu ubrojiti i strance koji su također prošli neku vrstu sekundarne lične traume a nisu se njome pozabavili. Bilo to kroz medijski rad, poput Florence Hartman ili kao Ed Vulijami koji je imao tu nesreću da uđe u logor dok je još bio aktivan.
Tako Mersa meni priča, kako njeni mladi rođaci “dođu, puni frustracija i srdžbe prema Srbima, te pričaju na sav glas priče o tome kako će ih oni srediti”. U biti, “samo svoje emocije izbace, odu i ostave nas ovdje da s time izlazimo nakraj”. Do iduće godine.
Znamo da su, sa psihološkog i antropološkog gledanja, takve reakcije većinom indikacija da se ti ljudi nisu još suočili sa svojim ličnim iskustvima. Ti ljudi često percipiraju svijet,
ovaj sada koji se ipak miče, evoluira, kao da je stao u tom vremenu gdje se desio taj veliki događaj, odnosno, trauma. Dok, recimo, za one koji su se vratili, vrijeme prolazi na sasvim
drugi način. Slušajući Mersu, ponovo se potvrdila moja opservacija, da sam proces povratka je suočavanje sa svojim vlastitim ratnim isustvom, te vrijeme prolazi i osjećanja
su prilagođena u skladu sa kontuiniranim životnim iskustvima.
Posljednja opservacija koju bih željela podijeliti sa vama, tiče se novih aktivnosti mladih ljudi, bez obzira na etničku pripadnost. Poput ljudi iz KVART-a u Prijedoru i drugih koji se
njima pridruže tokom ljeta. Posebice njihovog spavanja i javne diskusije na mjestu bivšeg logora Trnopolje, manifestacije koja se dešava posljednjih godina svakog petog augusta.
Moram reći da taj novi vid u neku ruku jeste alternativan i treba podržati ovakve susrete. Međutim, on je također dio te industrije tranzicijske pravde i NVO projekata kojima se, naravno, jednom malom broju ljudi omogući posao na nekoliko godina. Sada kada je unosno aktivno financirati etničko miješane projekte. Naravno, nisu svi tu zbog plate ili financiranja. I to nemam prava niti želim osuđivati, jer na kraju krajeva, u Bosni nema posla niti se zemlja razvija ekonomski ili edukativno. I zbog toga donekle i postoji tako mnogo NVO organizacija koji se bave “suočavanjem sa prošlošću”. Da li su i koliko su njihovi načini i metodi korisni, to je druga priča.
Ono što je meni bilo zanimljivo čuti jeste ideja da su te organizacije “otpor” ovom političkom, etno-nacionalnom korumpiranom sistemu u zemlji. I to bi bilo donekle u redu,
da se taj otpor zasniva na tome da pojedinci iz tog novog alternativnog etno-miješanog sektora žele naučiti iz iskustava povratnika, onih koji su bili žrtve. Naučiti kako doprinijeti
boljem životu, uzajamnom razumijevanju ili pitanjima o uzročno-posljedičnim faktorima samog rata. Problem mladih je upravo u tome što nemaju dovoljno znanja o prošlosti, o
ratu koji se ovdje desio. Njima treba objašnjavati suštinsku razliku između uzroka, motiva za činjenje zločina i posljedice. Da je iza agresije stajala ideja Velike Srbije i Velike Hrvatske u pokušaju da se razbije multietnička struktura bosanskog društva.
Nažalost, trend je nešto drugo. A čini mi se da je to izjednačavanje strana, kako su sve žrtve iste, te “kako bi mi isto to učinili da nam se pružila prilika”, kako reće jedan od
aktivista. I kako su, eto, oni “cool” jer razumiju sve strane. Kako su oni iznad svega toga jer se druže, jer kroz druženje nađu kadtkad momka ili curu a i neki budu plaćeni dok se osobno suočavaju sa onim što su njihovi roditelji, komšije ili zajednice uradile svojim komšijama, prijateljima i rodbini Bošnjacima i Hrvatima, deklarisanim ili ne, to tada nije bilo bitno. Ime je određivalo život ili smrt u ratu tj. etničkom čišćenju neželjenih.
Ovaj novi narativ sada je itekako uzeo maha i dok postoje fondovi biće aktuelan. Po mom mišljenju, tragično je to što sad neki individualci koji dolaze iz srpskog naroda, većinom
onih iz NVO i umjetničkih projekata koji se bave “suočavanjem sa prošlošću” i “kulturom sjećanja”, pričaju kako se oni suočavaju sa time. Kao primjer, recimo, govor kolegice iz
Četiri Lica Omarske, o njenoj spoznaji da joj je, kao djetetu iz Marićke, trebalo vremena da shvati da logor Omarska nije bio za Srbe nego za druge narode Bosne. Dakako, lijepo je čuti da je spoznala identitet ljudi koji su bili u tom logoru, i zbog toga bili ubijani ili mučeni.
Međutim, ona i slični njoj trebaju pitati svoje roditelje i zajednicu o njihovoj ulozi u tom zločinu i tražiti načina da se na neki način ublaze posljedice tog zločina. Trebali bi, naprimjer, oni insistirati da se Omarska obilježi a ne, kao što je to postala norma, kroz razne projekte skupljati i publicirati u svakojakim knjigama iskustva ljudi koji su to preživjeli. To je postala svrha sama za sebe, a ne otpor kako oni te svoje aktivnosti interpretiraju.
Lično, otpor su ustvari povratnici u svojim mjestima, nebitno iz kog naroda poticali. Oni koji su se vratili i žive kao manjina među ili pored svojih bivših prijatelja, komšija i s time su otvorili mogućnost da se ovi drugi suoče sa svojim vlastitim ili zločinima koji su počinili oni koji dolaze iz njihovog naroda. I to u ovom vremenu kad je taj zločin jos uvijek negiran.
Mersin primjer, kao i primjeri mnogih drugih, hrabrih ljudi, dobar su indikator kako bi se proces “suočavanja sa prošlošću” trebao primjenjivati.
