Pripada zanimljivim i lijepim ženama. Humanitarnim radom je uveliko pokazala i da je dobar čovjek, ali se nije eksponirala poput nekih na velika vrata, tako da će broj onih kojim je pomogla, kako mnogi vole reći ova „dobra vila iz Amerike“ ostati samo njoj poznati. I naravno ona njima. Otvoreno je za naš portal govorila o Prijedoru, gradu kojeg voli, o Fondaciji „Zajednički put“ koja je trebala biti odskočna daska za mlade kojih je sve manje, o svom životu i poslovnim uspjesima tamo u Americi gdje živi već dugo. Semira Hoffmann nije krila ni tugu zbog činjenice da je naroda sve manje i manje…
– Ponosna sam na Fondaciju. I neko ko nije zaljubljen u tu samu ideju, u Bosnu i u Prijedor, u to podneblje odakle potičemo ja i moja porodica mislim da bi davnih dana okrenuo svima leđa. Ja eto, nisam još. Glavni sam donator kad je riječ o Zaštitnoj radionici i jednostavno mislim da ću sad u martu kad dođem napraviti neke promjene… Moram da vidim da li će Fondacija nastaviti s radom, jer zamisao je bila da se pomogne prvenstveno mladim ljudima a onda naravno i svim ostalim populacijama koje su ugrožene. Starijim ljudima ili upravo osobama s invaliditetom. Međutim, gdje su nam sada ti mladi ljudi? To se često pitam. Dugo nisam bila u Prijedoru, neke tri godine prvenstveno zbog posla kojim se ovdje u Americi bavim, no informacije kojim raspolažem, one koje su mi dostupne su jednostavno zastrašujuće, toliko da se iskreno bojim. Ja mogu da primijetim razliku, ali i mnogi drugi ljudi, poput mog brata, mojih prijatelja, moje radnice koja dugo radi u Fondaciji… Svi kažu nema naroda. Onda se pitam ko će biti ta osoba koja će ugasiti svjetlo u našoj državi? Nikad u životu nisam bila pesimista, to dobro znaju oni koji me poznaju, no činjenice su zaista poražavajuće. I nije mi jasno šta se čeka, da to neko riješi nekim čarobnim potezom ili samo od sebe da se riješi. Poredim to s noćnom morom iz koje jedva čekam da se probudim i da budna kažem „Baš mi je drago da to nije istina. Sanjala sam ružan san. Nažalost nije san, ali mora jeste“ – kaže Semira.
Iskreno smatra da je davno bilo vrijeme u kojem je BiH trebala početi rješavati neke ključne probleme.
– No očito je da prioriteti leže na jako pogrešnim stranama i to se nažalost potvrđuje svakim danom. Opisala bi to kao političku katastrofu, godinama prisutnu. I šta je posljedica? Pa to da niko normalan neće da ulaže u jednu državu politički nestabilnu. S druge strane Bosna je uvijek bila multietnička i jedini način na koji mi možemo dalje da živimo je u tom kontekstu. Upravo iz tog razloga nedavno sam na svom FB napisala što me boli i što mi je teško… A to je da su ljudi zaboravili da se vole. Mladi ljudi uče se mržnji, da mrze generacijama samo zato što se neko zove onako ili ovako. Ogroman problem je i korupcija. Mišljenja sam da nam treba željezna metla. S njom treba da pometemo prvo ispred svojih kuća. I to svi, pa onda dalje redom. Da ne govorimo o institucijama. Tu ne znam ni da li bi metla pomogla – iskrena je Hoffmann.
Na Floridi je nedavno otvorila novi Dnevni centar. Nakon mnogo uloženog truda sasavim je logično da to smatra svojim velikim uspjehom. Pojašnjava da je prešla na novu lokaciju, da je utrostručila broj klijenata, napravila jednu veliku senzorsku sobu koju nema ni jedan centar takve vrste u blizini.
– Bila sam fokusirana na taj posao. Ovdje u Americi je to do detalja regulisano, jednostavno sve mora da štima, do perfekcije, bukvalno u milimetar. Tu nema one naše priče, pozovi ovog ili onog i biće riješeno. Već samo zakon bez bilo kakvog odstupanja od originalnog plana. Ponosna sam što sam uspjela da u rekordno kratkom vremenu sve to završim. Osim toga, ja te ljude, korisnike Dnevnog centra volim. Prema njima osjećam veliku ljubav koju oni vraćaju na najljepši mogući način. Njihova ljubav je potpuno čista. Vole te zato što si dobar čovjek i ako išta vrijediš oni te slijepo prihvataju, bez bilo kakvih ograda i manipulacija. To je bio iskren motiv kod otvaranja Zaštitne radionice, no nažalost naši ljudi, bar većina, to ne prepoznaje – kaže Semira.
Otkriva da živi u velikoj kući, u prekrasnom naselju koje je oko tri minuta udaljeno od plaže. Ima i ljubimca, psa Sančija.
– Nas dvoje smo sami. Tu su mi i dva brata s porodicama, naravno imam i prijatelja i mnogo poznanika. Prijatelja mnogo, mnogo manje, tu sam baš jako oprezna. Mnogo radim, posao mi oduzima poprilično vremena. Volim i ljude koji rade za mene. Ima tu dosta naših ljudi. Postali su dio moje porodice, tako ih nekako gledam. Najmanje kao radnike, jer u ovom poslu si ili blizak ili nisi. Imam fantastičan tim i sreću da mnogo vremena provodim u krugu porodice. Moj stariji brat ima i dvoje unučadi a ja djecu obožavam i nerijetko kad zatreba „uskočim“ i kao bebisiterka. Lakše mi je da se izorganizujem a to i volim – kaže Semira.
Malo slobodnog vremena krati šetnjama, jogom, fitnesom, tim da što manje bude pod stresom.
– Ovo posljednje nije lako izbjeći, pogotovo kad gledam naše dnevnike. Milion puta sam sebi rekla „nećeš više“, ali eto radoznalost me ubi (smijeh) i želja da provjerim šta se dešava u mojoj BiH. – kaže Hoffmann.
D. Stojnić– infoprijedor.ba
