Prijedorčanin Milutin Dimač Dimče iz Donje Ljubije kod Prijedora danas živi u Klivlendu, država Ohajo.  U rodnom je kraju četvrt stoljeća nakon rata, zarobljeništava, muka, tuge i logora. A Dimče ih je bio u čak u sedam – Omarska, stadion u Ljubiji, Keraterm, Knin, dva puta u Manjači, Batković kod Bijeljine i Kamenica kod Drvara. Potresna ispovijest Priznaje, zatočen je u svojoj mentalnoj matrici asocijacijama na pomračenje uma i svijesti dojučerašnjih komšija. I danas na spomen Omarske katoliku iz Donje Ljubije kod Prijedora diže se kosa na glavi. – Svake godine kada dođe maj, vidljivo i skriveno, kroz mene struji jeza tih 14 logoraških mjeseci u sedam logora. Vraćaju se slike užasa. Kada u sobi čujem muhu i njen zuj u tišini, vidim mrtva tijela prijatelja oko čijih se leševa sakupljaju zunzare, a mi, skamenjeni od straha, ne puštamo glasa. Električni kablovi u trgovinama stvaraju u meni prizore batinanja. Nož u kuhinji, sivomaslinasta tkanina američkog konobara koja asocira na vojnu uniformu stražara, sve su to slike destrukcije mojih poslijeratnih pokušaja da u kolijevci demokratije odživim godine koje su mi preostale – u potresnoj ispovijesti kazuje nekadašnji talentirani sportista i pjevač. Jedan je od hiljada koji su, ne zna ni sam kako, preživjeli prijedorski holokaust. Priču o logoraškim demonima Milutin Dimač cijedi kroz zgrušanu emociju kojoj prijeti gubitak kontrole. Na rubu „pucanja“. Podsjećanje na krvnike bolno je i sada. – Po zlu pamtim Duška Tadića Duću, Zorana Žigića, braću Banović, Žutog, Karate Kida, Krkana, Hromog Dabu, Kvočku, Sikiricu… Takve mrzoljude teško majka više rađa. Prebijali su nas do besvijesti. Karate Kid mi je batinama zgnječio grudni koš, rastavio ga skoro na grudnoj kosti. Dvije su me noći izvodili i po svu noć tukli. Žuti me mlatio debelim kablom kad god sam pošao da jedem – nastavlja Dimač strašno sjećanje. U Omarskoj je, povremeno, dok su kao logoraši trčali u trpezariju, viđao i legendarnog dr. Esu Sadikovića. Bili su drugovi, Eso je volio muziku i znao do fajronta čekati da Dimče okonča tezgu u kafani. Jednog dana dr. Ese više nije bilo. – Pričali su da ga je spasio kum Srbin, a ja sam u sebi rekao: „Gdje je bio kum kad su Esu doveli u Omarsku?“ Njegovi posmrtni ostaci, zajedno s još 123 logoraša Omarske, pronađeni su u masovnoj grobnici Hrastova glavica kod Sanskog Mosta – prisjeća se Milutin Dimač. Njegova logoraška i životna kalvarija i patnja nastavlja se kada ga, nakon Omarske, vode za Knin. U autobusu ga stražar Ivo Senjanin tjera da guta so iako dva dana nije pio vodu, a onda ga prebija palicom i zarezuje nožem. – Pamtim i „Knindže“ u Kninu, prebili su me jer im nije išlo u glavu da se zovem Milutin, a nisam u njihovoj vojsci. Pamtim moje školske drugove Milojicu, Mornarevog, Kneževića, koji su me nakon logora na stadionu u Ljubiji vodili za Prijedor i čekali da napravim pokret više da me ubiju „pri bijegu“ – ispovijeda se Dimač. Duhovi Omarske Nakon Manjače i Knina, opet su ga vratili na Manjaču i tada se ponadao slobodi. Raspuštanjem ovog logora put evropskih država transportirano je nekoliko hiljada logoraša. Ali Dimaču sudbina nije bila naklonjena. – Sve logoraše katolike i oko 330 Bošnjaka u zoru su izveli, navodno u razmjenu, a završili smo u Batkoviću. Iz Batkovića su nas odveli u logor Kamenica, gdje nas konačno Hrvatska razmjenjuje. Kataklizma je trajala 14 mjeseci – završava svoju ispovijest Milutin Dimač. Na pitanje je li nakon rata posjetio Omarsku, kratko kaže da nije i neće. – Duhovi Omarske u meni žive i preko Pacifika – odgovara. Sjećanja bole U Omarskoj su ubijeni predivni ljudi, u najboljim godinama. Senad, Ognjen, Denić, Neno, Juro, Ivo… U Omarskoj su svirepo ubijeni i Kataba, moj prijatelj policajac, Eso Islamović, Drago Tokmadžić… U mene je u Keratermu pušku uperio moj bivši bubnjar Radenko Lekanić Leka kad sam htio da uzmem kartonsku kutiju za prostirku za spavanje. Nije mi dao. Rekao sam mu: ”Leka, ja sam, Dimče, godinama smo svirali, zaradio si pare sa mnom, u kafanu sam te uveo kao tinejdžera…” ”Marš”, kazao mi je, ”priđi još jednom i pucat ću.” Gorko je i bolno sjećanje – priča Dimač.

M.Dedic/Avaz