DSC_0964a

Kad sam doznao da je na ahiret preselio nas prijatelj, Prijedorcanin i bivsi logoras Sukrija Topalovic, nazvao sam njegovu kcerku Almu (Fazlic). Htio sam da kazem nekoliko rijeci i kao svi u takvim prilikama, pa i ja, nisam znao odmah sta da kazem jer sve sto bih rekao bilo bi malo, mlako i nedovoljno prema onom sto sam osjecao  kakvo sam iznenadjenje nosio u sebi i koliko nevjerice i tuge za obicnim nasim prijeteljem, Prijedorcaninom, bivsim logorasem Sukrijom. I kad sam rekao da mi je zao, da mi je bio dobar prijatelj, da smo zajedno proveli  najtezi dio naseg zivota u logorima Omarska i Manjaca, Alma je  skoro sapatom, ali s velikom snagom u tom sapatu, placuci rekla da me zna  i da joj je drago sto sam nazvao i …

Nekoliko trenutaka cuo sam samo tihe isprekidane jecaje, a onda je Alma prikupila snagu, onoliko koliko dijete moze prikupiti u tuzi za izgubljenim ocem, te mi, kao da hoce svemu i svima, a , posebno njegovoj i nasim sudbinama,  s ponosom rekla: ”On nas je sve podigao, sve nas je ohrabrio, sve nas je izveo na pravi put..! Ali eto…”

 DSC_0945

Ne  sjecam se vise niceg drugog jer su me te Almine rijeci i taj njen ponos na svog oca koji je svu porodicu izveo na pravi put, to sto je u najtezim trenucima osjecala takvu zahvalnost prema svom ocu, roditelju, obicnom velikom coveku Sukriji Topalovicu, ucvrstile u uvjerenju koliko su nasa djeca dobra i koliko su emotivno  snazna i zahvalna roditeljima.

DSC_0948

A onda se i ja pocinjem prisjecati. Covjek ponekad na neki nacin nakratko zaboravi bliske poznanike pa i prijatelje, ali samo nakratko jer je siguran da su oni tu uz njega i da  su samo uvjeti zivota  najveci krivci sto se cesce ne cujemo ili sto nismo zajedno. I  kao da je to juce bilo a ne prije  dvadeset i vise godina, vidim Sukriju Topalovica fudbalskog sudiju na Poljani i cujem njegove sale nakon utakmice  dok sjedi za stolom sa  Skelarima u domu na Poljani.

DSC_0949

A onda sjecanja lete kao da se otimaju i zaustavljaju se na ”Pisti” u logoru Omarska. Sukrija blizu mene. Nosi neku posudu za hranu. Kaze majka mu poslala. Drzi je ispod ruke. Trci. Nekad se sretnemo. Ne pricamo puno. I tako…Nema cvrsce veze od one stvorene u zajednickoj nevolji.  A mi smo je stvorili; dali ponekad jedan drugom vode, dim cigarete ili komad kruha.

I  na Manjaci  je Sukrija, obican ali veliki covjek,  koji je imao snage, duha i hrabrosti da nas salom ohrabri. Da se nasmije i kad i njemu  nije do sale, da podijeli cistu vodu s nama , da naljuti Rezaka i mene, Fehima, ali onom prisnom prijateljskom ljutnjom bez koje i nema pravog prijateljstva. Nikad ga nisam vidio uplasenog, tuznog ili  zabrinutog.  Znao je svoja osjecanja prikriti iza vedrine nama namijenjene.

DSC_0960

Mislili smo, nadali smo se da cemo zivjeti u svom gradu, u svojoj carsiji. Onoj pravoj Prijedorskoj. Da su nam se zelje i nadanja ispunili, zivio bi Sukrija , suguran sam u to, kvalitenijim emotivnim i socijalnim zivotom. Bio bi svoj na svome. Ali ovako, u tudjoj zemlji, sigurno je u sebi nosio  nadu da ce pod stare dane u penziji zivjeti u svom gradu Prijedoru.

Umro je iznenada. Tiho. U 61- godini. Smrt je besmisao kao i zivot, napisao je Mesa Selimovic. Iako ja to znam, ne prihvatam besmisao pa ni smrt dokle god budem osjecao i sjecao se. A osjecacu i sjecacu se, znam to sigurno, Sukrije Topalovica, obicnog- velikog covjeka, Prijedorcanina, moga prijatelja.

Muharem

Foto: ElVedo