Piše: Edin Ramulić
Nerazumijevanje onoga što se dešavalo u Prijedoru u zadnjem ratu ozbiljna je prepreka u preradi prošlosti kod ljudi koji su bili žrtve progona. Posljedice takvog neznanja i nerazumijevanja su jednake kao i one koje proizvodi sistemsko negiranje i neprihvatanje činjenica od strane onih koji su bili na strani progonitelja. U teoriji suočavanja sa prošlošću, gdje se njemačko iskustvo izdvaja kao najviša mjerna jedinica, postoje razrađeni nivoi suočavanja među različitim segmentima društva. Polemika među intelektualcima i naučnicima svakako je najviši nivo suočavanja sa prošlošću. U našem bosanskom iskustvu, na akademskom nivou, čini se, imamo i najveće probleme, bilo da su istaknuti intelektualci ujedno i najeksponiraniji nacionalisti ili pak demonstriraju bahatost i površnost u bavljenju prošlošću. Ovdje ćemo se pozabaviti primjerom nenaučnog pristupa jedne antropologinje i njenim proizvoljnim opservacijama o suočavanju sa prošlošću u Prijedoru.
Antropologinja Sebina Sivac Bryant nedavno je promovisala njenu knjigu ”Re-Making Kozarac”. Knjigu koju će u tom mjestu malo ko pročitati, ne samo zbog toga što nije prevedena na jedan od ovdašnjih jezika već i zbog činjenice da je enormno skupa za tako skromnu opremu i štampu.
Knjigu nisam čitao i ovom prilikom ću se baviti isključivo tekstom objavljenim na https://www.mojprijedor.com/promocija-moje-knjige-u-kozarcu…/
Dvije decenije veoma živog i burnog suočavanja sa prošlošću u Prijedoru, o čemu nauka tek treba dati sud, antropologinja Sebina Sivac Bryant, čije su naučne reference nesporne, svela je na prizeman nivo slučajnog razgovora sa jednom staricom iz Kozarca. Iz tog usputnog razgovora izvela je čitav niz problematičnih opservacija o suočavanju sa prošlošću a naročito se okomila na doprinos i ulogu nevladinih organizacija. Žena čije navode provlači kroz svoj tekst je, kako piše, imala priliku da razgovora sa nepoznatom Srpkinjom, koja u blizini njene kuće povremeno prodaje voće. Ta dva slučajna razgovora, prvi sa Srpkinjom i drugi sa antropologinjom, postaju jedini relevantni za naučne opservacije Sebine Sivac Bryant u gornjem tekstu.
Sivac Bryant tako zaključuje: ”Poenta ove priče je da pomirenje, suživot ili rekonstrukcija društvenog života, kako god to zvali, je jedino moguća ako se ljudi vrate svojim kućama nakon rata u kojem je bio cilj da se nesrpsko stanovnistvo istrijebi iz jednog dijela Bosne i napravi Velika Srbija. Kako god, taj proces individualnog i društvenog ozdravljenja počinje upravo ovako, od ovakvih organskih interakcija ka dalje. A ne u nevladinim organizacijama gdje su ljudi plaćeni da dovedu nekoliko “žrtava” i onih koji pripadaju “počionicima” da se mire. To ja zovem ritualna pomirenja, koja su dominantna praksa u mnogim poratnim zajednicama.’’
Tvrdnja da je povratak protjeranih ljudi i ponovni kontakt različitih identiteta uslov za suživot je jednaka onoj da je trava zelena i da je pasu ovce i krave. Ništa novo i naučno nema u toj tvrdnji pa možemo izvesti zaključak da antropologinja Sivac Bryant to koristi isključivo kao uvertiru da bi negativno pisala o ljudima iz nevladinih organizacija. Za nju su oni plaćenici i ne mogu ni na koji način doprinijeti pomirenju. Ona tako otvara pitanje ali ne daje odgovor: zašto aktivisti iz nevladinih organizacija na svoj način ne mogu doprinijeti suočavanju sa prošlošću uporedo sa ljudima koji se vraćaju u mjesta iz kojih su protjerani? Te dvije kategorije nisu u sukobu i nisu jedni drugima oponenti, čak ima primjera da su isti ljudi i aktivisti u nevladinim organizacijama i povratnici.
O ‘’ritualnim pomirenjima’’ ona zapravo ništa ne zna jer osim na nekim konferencijama koje je organizovala nevladina organizacija Srcem do mira u Kozarcu i komemoracijama u bivšim logorima, ova antropologinja drugim događajima nije prisustvovala. Poznato je da na tim konferencijama u Kozarcu nije bilo takvih situacija da se dovode ‘’žrtve’’ i ‘’počinioci’’ jer su ti majski susreti uvijek imali međunarodni karakter sa učesnicima iz drugih zemalja dok iz samog Prijedora osim Bošnjaka niko drugi nije prisustvovao. Možda negdje u nekim sredinama i dovode tako ljude da se mire, ali u Prijedoru takvih događaja nije bilo u zadnje dvije decenije, a bilo je mnogo iniciranih susreta i dijaloga na tribinama, okruglim stolovima i drugim javnim događajima, gdje su o prošlosti otvoreno ili ostrašćeno govorili učesnici različitih identiteta, ali niko se nije mirio niti je to bila ideja takvih okupljanja. Čak ni onda kada je organizovana konferenciju pod nazivom Priznanja krivice – šansa za pomirenje, niko nikoga nije mirio nego se govorilo o priznanju kao potencijalu za proces pomirenja. Antropologinja Sivac Bryant u svom tekstu pak insistira da je to ‘’dominantna praksa u mnogim poratnim zajednicama’’ iako se u svom istraživanju drugim zajednicama nije ni bavila.
Studija (kao i navodi ovog teksta) Sebine Sivac Bryant je bazirana na jednoj povratničkoj zajednici, a radi se o nekoliko prijeratnih mjesnih zajednica u okolini Prijedora koje čine šire područje Kozarca. Činjenica jeste da je ta zajednica u ratu bila potpuno uništena, ljudi protjerani ili pobijeni a njihova imovina opljačkana i porušena. Također je činjenica da se manji dio protjeranih ljudi nakon rata vratio i da su u kratkom vremenskom intervalu izgradili zajednicu sa respektabilnim standardom življenja za bosanske prilike. Međutim, ta zajednica se ponaša autonomno u odnosu na ostatak opštine i entiteta Republika Srpska pa danas povratnici iz Kozarca nikako ne mogu biti reprezentativan primjer suživota i pomirenja, barem ne u odnosu na miješana gradska i prigradska naselja gdje se ljudi svakodnevno susreću i komuniciraju, a ne sporadično, kao u primjeru sa prodavačicom voća navedenom u tekstu. Kozarac jeste dobar primjer povratka, jedan od najuspješnijih, ali nije i reprezent suživota jer tamo predominantno žive Bošnjaci. Glavne aktivnosti procesa suočavanja sa prošlošću u Prijedoru ipak se odvijaju u samom gradu dok je u Kozarcu naglašen jednonacionalan bošnjački narativ. Tu se svakako mogu izdvojiti događaji poput takmičenja za učenike iz oblasti saobraćaja i uređenje partizanskog groblja koje su organizovali Optimisti 2004, kao i kampovi za omladinu i djecu koji su u više navrata organizovani u Kozarcu i Kevljanima. Na tim okupljanjima, također, niko nije dovodio ‘’žrtve’’ i ‘’počinioce’’ da se mire, nego su to bili dobri pokušaji da se mladi ljudi različitih identiteta bave istim stvarima.
Antropoliginja se u tekstu zauzima za žrtve, tvrdeći da ih iskorištavaju i ostavljaju sa posljedicama izlaganja u javnosti. U tome ima istine ali i ona sama u tekstu nudi priču jedne majke kojoj su ubili sina i navodi da je njen iskaz i u knjizi koristila. Antropologinja se postavlja tako kao da je ona svakom od svojih sagovornika obezbjedila psihološku pomoć i pomogla da ostvari prava, a zapravo nije nikom. Tvrdnjom: ‘’Posebno ako uzmemo u obzir da žrtve rata nisu dobile nikakvu financijsku ili bilo kakvu drugu reparaciju’’ antropologinja Sivac Bryant demonstrira i to da ne poznaje ni elementarne stvari o pravima žrtava. Amandmanima na zakone koji tretiraju civilne žrtve rata iz 2006. i 2007.godine više od 600 porodica civilnih žrtava rata iz Prijedora je ostvarilo pravo na invalidninu. To se postiglo dobrim dijelom zahvaljujući angažmanu lokalnih NVO ali i domaćih i međunarodnih asocijacija koje štite ljudska prava. Postupak je takav da su morali intervjuisati žrtve prije nego su pisali izvještaje i preporuke, ali to je u konačnici rezultiralo ostvarenim invalidninama za porodice civilnih žrtava. Upitno je da li to može biti domet knjige ‘’Re-Making Kozarac’’. Više je nego jasno da antropologinja ne poznaje dovoljno temu o kojoj piše no to joj ne smeta da gradi priču na poluistinama i donosi negativne sudove o NVO a da uopšte ne nudi niti jedan konkretan primjer ili relevantan dokaz za to.
I nisu samo NVO na meti. Jedan dio teksta se odnosi i na mlade ljude koji povremeno dolaze u Kozarac iz dijaspore. Oni jesu zanimljiva tema i njihov odnos prema prošlosti ali i zavičaju bi trebao biti izazov za svakog naučnika. Ali šta mi na tu temu u ovom tekstu imamo za pročitati? Opet nam se nudi kao jedini argument izjava iste starije žene sa kojom se antropologinja slučajno srela. Zašto nismo kroz naučne metode došli do stručne elaboracije ovog pitanja/problema već umjesto toga imamo ovako proizvoljnu i ničim utemeljenu interpretaciju? Šta ako je isti princip primijenila i u knjizi? Hoće li se i drugi naučnici dalje oslanjati na ovakvu ‘’studiju’’ i ponuđene ‘’opservacije’’ kao referentan izvor?
I zašto se na kraju ustremila na pravi cilj ovog njenog teksta, a to su mladi aktivisti iz prijedorskog ‘’Kvarta’’? Zašto o ‘’Kvartu’’ piše ovako: ‘’on je također dio te industrije tranzicijske pravde i NVO projekata kojima se, naravno, jednom malom broju ljudi omogući posao na nekoliko godina. Sada kada je unosno aktivno financirati etničko miješane projekte. Naravno, nisu svi tu zbog plate ili financiranja. I to nemam prava niti želim osuđivati, jer na kraju krajeva, u Bosni nema posla niti se zemlja razvija ekonomski ili edukativno. I zbog toga donekle i postoji tako mnogo NVO organizacija koji se bave “suočavanjem sa prošlošću”. Da li su i koliko su njihovi načini i metodi korisni, to je druga priča.’’
Zar ne bi trebalo ohrabrivati upravo ovake pojave kao što su mladi iz ‘’Kvarta’’, zar nisu baš oni ideal svake priče o suočavanju sa prošlošću? Da ljudi koji dolaze iz porodica koje nisu morale u logor ili progonstvo danas najglasnije pričaju o logorima i progonstvima? Zar to nije željeni cilj svakog Prijedorčanina koji se našao u Travniku, Londonu ili Chicagu? Pa zar nisu svi javni istupi Prijedorčana u progonstvu završavali sa ‘’srpska djeca treba da znaju… Srbi moraju priznati logore…’’
Da li je problem u tome što doktorsku disertaciju i knjigu Sebine Sivac Bryant pojava ovih mladi ljudi iz Kvarta stavlja u drugi plan? Nije bez osnova ustvrditi da ovo što oni rade izaziva snažniji dojam od već pomalo bajatih priča o povratku ljudi i obnove kuća u mjestima poput Kozarca? Ljudi se vraćaju u većoj ili manjoj mjeri na svim stranama a pojava mladih ljudi koji se suočavaju sa prošlošću u Prijedoru i Banja Luci, poput ovih okupljenih u Kvartu, Oštroj nuli ili Basocu su ipak jedinstveni slučajevi u BiH. Priča o njima nije ništa manje bitna za suočavanje sa prošlošću od ponovnog prepričavanja iskustva preživjelih žrtava. Najlakše je za temu odabrati ono što vam je blisko i što vam je bilo najlakše ‘’istražiti’’, komšije i sunarodnjake iz Kozarca. Trebali bi se ipak složiti da biti povratnik i brinuti se za svoju okućnicu i gredicu i nije neki poseban doprinos za suočavanje sa prošlošću. Ne može se to porediti sa stvarnim rizikom i opasnostima u koje se svjesno upuštaju mladi iz Kvarta ali i mladi iz Omarske, Marićke kao i oni iz Banja Luke, kada se otvoreno suočavaju sa zločinima koji su počinjeni u niihovom zavičaju nad ljudima drugih identiteta. Suočavanje sa prošlošću je dugoročan proces i taj teret ne može iznijeti niti jedna izdvojena skupina. Svi su bitni u tom procesu, ali nisu svi jednako važni. Trenutni lideri u suočavanju sa prošlošću jesu aktivisti iz NVO. Ako bi sudili po tekstu Sebine Sivac-Bryant jasno je zašto akademska zajednica nije dorasla da bude lider.
Povratnici, bez obzira na doprinos uspostavi multietničkih zajednica, ne doprinose pretjerano mnogo u procesu suočavanja sa prošlosti. Osim ako nisu aktivni na tom polju, ako ne vode razgovore sa ljudima drugih identiteta, ne protestvuju za svoja prava, ne idu na komemoracije, ne traže odgovornost krivaca, pravdu za žrtve… a takvih je malo, zanemarivo malo.
Možda mladim ljudima iz ‘’Kvarta’’ antropologinja na teret stavlja krivicu zbog brata koji je ubijen u Omarskoj? To joj niko ne može posebno zamjeriti jer to manje-više svi rade, sve Srbe smatraju odgovornim, ali onda taj rad ne možemo posmatrati u svjetlu objektivnog naučnog pristupa. Ponuđene opservacije tada možemo sagledavati jedino kao nacionalno ostrašćene. Simptomatično je to što nisu samo mladi ljudi iz ‘’Kvarta’’ negativci u pomenutom tekstu, imenovani su i ‘’plaćenici’’ iz Beograda. Da li se tim ljudima može ikako oprostiti što su prvi došli da se poklone žrtvama u Omarskoj, dok prodavačica voća iz Kozarca, koja vjerovatno nikad neće doći na neku od komemoracija, u ovakvim tekstovima nikad ne bude prikazana kao profiter.
Šta je pravi razlog da se tako površno analizira proces suočavanja sa prošlošću u Prijedoru koji je vidljiv i izvan granica Bosne i Hercegovine? Možda je zbog toga što autorica teksta nije provela dovoljno vremena u Kozarcu i Prijedoru prilikom tog antropološkog istraživanja. Nekoliko sedmica iz godišnjeg odmora, očito je, nisu bili dovoljni. Možda bi pomoglo da su intervjui sa ljudima vođeni izravno, možda bi se tada saznalo više. To je, koliko mi je poznato, propisana obaveza prilikom izrade naučnih studija. Sa potpisnikom ovih redova antropologinja je za potrebe naučnog rada ćaskala putem FB chata, ali joj to nije prepreka da uvodi pojmove kao što je ‘’facebook aktivizam’’. Možemo li tako o njenom radu govoriti kao o ‘’facebook nauci’’?
I za kraj pitanje, zašto antropologinja Sivac Bryant uporno ističe novac kao jedini interes mladih ljudi iz Kvarta i drugih NVO? Predsjednice nekih NVO iz Prijedora su joj prijateljice i teško je odgonetnuti zašto i njih stavlja u isti koš ‘’plaćenika’’ jer o svim NVO aktivistima jednako negativno piše. Kad je tako zašto je toliko insistirala da joj ‘’Kvart’’ plati dolazak taksijem iz Zagreba na promociju knjige u sklopu Noć u Trnopolju iako je trebala stići dan ranije na promociju u Kozarcu? Budžet za Noć u Trnopolju je bio manji od hiljadu KM i taj neplanirani trošak za taksi prevoz je opteretio ukupnu organizaciju. Kako to da je sasvim normalno da antropologinja prima platu, naplaćuje troškove prevoza i prodaje svoje knjige o suočavanju sa prošlošću a da istovremeno aktiviste iz nevladinih organizacija nastoji diskreditovati time da su plaćeni čak i onda kada nisu plaćeni.
Da se raspitala antropologinja je mogla saznati da su se mladi drugih identiteta uključili u suočavanje sa prošlošću u Prijedoru kroz inicijativu Jer me se tiče. Ta građanska inicijativa niti ima račun niti je NVO i potpuno je oslobođena finansija upravo zbog toga da se procesu suočavanju sa prošlošću ne nađu takve mahane. Nikad niko nije naplatio niti jednu marku u Prijedoru za obilježavanje Dana bijelih traka kao i za sve druge javne akcije na polju suočavanja sa prošlošću. Ali ko sam ja da to kažem ako neko sa naučnim referencama tvrdi suprotno, na osnovu svojih nevidljivih dokaza.
Ako je već htjela drugima djeliti moralne lekcije iz oblasti finansija onda je trebala postupiti kao njen kolega Goran Šimić, koji ne samo da nije htio na promociji svoje knjige u Trnopolju 2013.godine naplatiti troškove dolaska nego je svim zainteresovanim podijelio besplatno po primjerak svoje izuzetno inspirativne knjige pisane uz puno poštivanje naučnih principa. Dr Šimić nam naknadno nije dijelio moralne lekcije i dovodio u pitanje naš cjelokupan angažman u suočavanju sa prošlošću. A mogao je kao mlad doktor nauka i veoma angažovan ekspert na polju tranzicijske pravde. On nikad nije tražio nikakvu promociju za sebe i javno eksponiranje pa mi je pomalo neugodno da ga pominjem ovdje. A moram. Izuzetan čovjek. I što je najvažnije pošten naučnik.
