Piše: Sudbin Musić
Da se historija ponavlja, znamo i mi u Prijedoru, gdje sudbinu naših predaka doživjesmo i sami. Uvijek je tu neko ko sebi daje za pravo da ugasi nečiji život. A žrtve k'o žrtve, ne stignu obilježiti tragediju svojih prethodnika, a već ih zadesila ista sudbina. Strašne rane prijedorske ovih dana ponovo se otvaraju.

image

Dok se pod prozorom moje kancelarije odigravala nekakva ceremonija sjećanja na doktora Mladena Stojanovića, prisjetih se prošlogodišnje kahve s Mehmedalijom Kahrimanovićem u Banjoj Luci i priče koju sam čuo. Naime, na Svetog Savu 1935. godine u starom stanu u zgradi prijedorske željezničke stanice plakalo je više od četiri kilograma teško muško novorođenče. Ljubeći i grleći uplakanog starog znanca Šerifa nakon što je spasio život njegovoj supruzi i djetetu, doktor Mladen Stojanović uz čestitke mu onako prijedorsko-šeretski dobaci: “Eto Šero, rodio ti se Sava”, nakon čega se prolomio gromoglasan smijeh svih prisutnih, a na šta se i rahmetli Šerif od srca nasmijao, konačno sretan što je dobio sina Mehmedaliju i što se sve završilo kako treba.

Bisera i Mehmedalija Kahrimanovic

Bisera i Mehmedalija Kahrimanovic

Mehmedalija i njegova supruga Bisera su kao i većina starih Banjalučana tokom protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu prognani i trenutno žive u Švedskoj. Koriste svaku priliku da dođu u Banju Luku u koju su se davno preselili. Mehmedalija je cio život bio ugledan građanin na kojeg bi bio ponosan i “crveni doktor” da mu fašistička ruka nije došla glave. Njegov rahmetli otac je i Budimpešti završio željezničku školu ne sluteći da će mu poznavanje njemačkog jezika sačuvati glavu.

Serif Kahrimanovic naslonjen na svjetlo iza terzine.

Serif Kahrimanovic naslonjen na svjetlo iza terzine.

Jednom je tako, priča mi Mehmedalija pokazujući stare fotografije, spasio više od stotinu Bošnjaka i Srba koje su Nijemci 1942. godine naumili strijeljati sumnjičeći ih za diverziju otrovom koji su ovi jadnici sami napravili kako bi se riješili štakora na njivama od Ljeskara do Ljubije i tako spasili čeljad od gladi. Priča mi sve to Mehmedalija, sretan što su mu djeca ipak živa i što su napredovala u životu. Mehmedalijinu sreću nemaju mnogi. Tragediju prijedorskog kraja na najgori mogući način opisuje Tomašica – najveća jama u koju su neljudi devedestih u ime istog onog iz četrdesetih bacali ljude. Svakodnevne informacije o identifikacijama bude uspomene na njihova i rađanja njihove djece, na svatove i igranke oproštajnih večeri, na prve ljubavi i roditeljsku sreću…

A kako porodice dolaze do informacija? Oni koji su vični internetu, za takvim informacijama, poput traganja po Facebooku, mogu lutati na zvaničnom portalu ICMP-a u Bosni i Hercegovini. Kako se osjeća neko u trenutku kad nakon dvije decenije “surfajući” sazna da mu je neko konačno pronađen, to zna samo on. Raskorak između laboratorije u Tuzli i Identifikacionog centra Šejkovača u Sanskom Mostu takav je da nakon što ICMP objavi informaciju o pronalasku, tu informaciju ne dobije identifikacioni centar, već ona nekim kanalima “procuri” i dođe do porodica. Institut za nestale osobe u mnogo slučajeva ovu informaciju saopćava posredstvom aktivVećina porodica spremna je na saznanje o svojim najmilijima i svjesna da nakon više od dvije decenije oni ne mogu biti među živima. Razlike od slučaja do slučaja ipak su prilično velike. Oni kojima najteže padaju saznanja jesu roditelji ubijenih, a u Prijedoru su to uglavnom majkeista nevladinih organizacija koje se bave pitanjima nestalih.

Trebale su 22 godine da se sazna istina o sudbini muža i šest sinova majke Have Tatarević iz Zenova kod Prijedora.

Trebale su 22 godine da se sazna istina o sudbini muža i šest sinova majke Have Tatarević iz Zenova kod Prijedora.

Saznanja najteže padaju majkama. Jedna od njih, majka Hava Tatarević iz prijedorske mjesne zajednice Zecovi, 23. jula 1992. godine ostala je bez supruga i šesterice sinova. Da tragedija bude veća, u dalekoj Australiji je nakon teške bolesti na ahiret preselila i njena kćerka. Od desetero djece i kuće pune čeljadi ostalo joj je troje. Nakon skoro 22 godine traganja njena kćerka Senada je posredstvom autora ovog teksta saznala da su joj identificirana dvojica od šesterice braće. Kako se Senada osjećala, je li uopće rekla majci Havi, živom spomeniku svega što se desilo u Prijedoru u ljeto krvave 1992. godine, i koliko snage joj je za to trebalo, ne znamo niti možemo znati. Ja snagu za takvo što nisam imao. Znamo da je ovu vijest prenijelo više portala i da će Hava nekako saznati. Kako će se u tim trenucima osjećati, opet će znati samo ona. Kao prenosilac ove teške vijesti, ja znam kako sam se osjećao.
image

A da koktelu emocija koji sam jučer (utorak, 1. april) jedva preživio ne nedostaje ništa potrudio se i organizator spomenutog skupa pod prozorima moje kancelarije. U zanimljivom programu mogla su se čuti razna obraćanja, a spomenik doktoru Mladenu zasut je vijencima i cvijećem. Ne znam samo iz kojeg razloga dva vijenca završiše na spomeniku prekoputa, i to u zvaničnom dijelu ceremonije na kojoj se pjevalo i “Druže Tito mi ti se kunemo”, dok se spomenik prekoputa zove “Za krst časni”!? A vijest o pronalasku Havine djece, kakve li koincidencije, dobih u trenutku kad je na razglasu priključenom na zgradu Gradske uprave Prijedorom odjekivala čuvena Skenderova “Stojanka majka Knežopoljka”.

Nakon što sam spustio slušalicu štipao sam se da shvatim da sve to što se oko mene zbiva nije san. Nakon što sam saopćio vijest, onako sav potrešen uzeo sam pauzu i izišao napolje da bih se gotovo sudario s Velemirom Đurićem, nepravomoćno osuđenim ratnim zločincem koji je nekoliko dana ranije dobio 21 godinu za zločin počinjen upravo 23. jula 1992. godine. On se danas slobodno šeće Prijedorom.

Utjehu mi pružiše uzdasi starine Mehmedalije Kahrimanovića i tople riječi: “Sinko, sve će ovo jednog dana biti prošlost.” Prošlost i sadašnjost u ovoj napaćenoj zemlji nikako da se raziđu. A da se ipak nešto dešava govore, ma kako suludo zvučale, kombinacije ispod mojih prozora, te publika u Sudu Bosne i Hercegovine pred čijim obilježjima će, nadati se uskoro, poput Đurića svoju presudu odslušati i katili djece Have Tatarević. Jer sve će ovo jednoga dana biti samo prošlost! Mora!