U razvijenim društvima i državama osobe koje su visoko kotirale na strani onih koji su počinili najveće ratne zločine ne bi mogle ni pomisliti da obnašaju neku funkciju u postratnom periodu. U Bosni i Hercegovini to nije slučaj. Svetlana Cenić imenovana je od strane Vlade Federacije na mjesto predsjednika Nadzornog odbora BH Telecoma. Historičar Jasmin Medić, rodom iz Kozarca, za Stav komentira ovaj skandal…
Piše: Jasmin MEDIĆ
U izvještaju prijedorske opštinske organizacije Crvenog krsta Republike Srpske od 30. septembra 1992. godine, između ostalog, stoji da je u logoru Trnopolje od “maja iste godine smještaj našlo 23.000 lica”, a da je od tog broja dan ranije “otpremljeno 1.561 lice za Karlovac”. Među licima otpremljenim za Karlovac nije bilo petogodišnje djevojčice Emire Mulalić. Mala Emira ubijena je snajperom u ovom logoru. Agonija potrage za tijelom djevojčice trajala je 24 godine, sve dok njeni posmrtni ostaci, nakon ekshumacije, nisu identificirani i ukopani 2016. godine. Bila je najmlađa žrtva kojoj je klanjana dženaza te godine. Emira je samo jedna od desetina žrtava ovog logora.
Nešto više od mjesec dana prije izvještaja, autobusima prijedorskog “Autotransporta” odvedeno je najmanje 180 zatočenika logora Trnopolje na Korićanske stijene. Postrojeni su i ubijeni. Ovih dana upravo je okončan još jedan proces ekshumacija na ovoj lokaciji. Od 137 posmrtnih ostataka (nekompletnih tijela, kako se to nerijetko tumači), pronađeno je 86 lobanja.
Svetlana Cenić u toku je počinjenja ovih zločina bila lični prevodilac predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Momčila Krajišnika. U tom svojstvu obišla je i logor Trnopolje. Četrnaest godina nakon ovih zločina, u periodu kada se šira javnost počela upoznavati sa zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, Svetlana Cenić na suđenju Momčilu Krajišniku izjavljuje da su u Trnopolje kao “sabirnom centru” ljudi mogli ulaziti i izlaziti te da nije stekla dojam da su ljudi bili zatvoreni. Ni riječi o izgladnjelim ili prestravljenim zatočenicima, a o zločinima da ne govorimo. Godinama nakon ovog svjedočenja postaje omiljeni ekonomski analitičar federalnih medija čiji je novinari nikada nisu suočili s pitanjima o njenoj ratnoj prošlosti i spoznajama o logoru Trnopolje nakon posjete.
U razvijenim društvima i državama osobe koje su visoko kotirale na strani onih koji su počinili najveće ratne zločine ne bi mogle ni pomisliti da obnašaju neku funkciju u postratnom periodu. U Bosni i Hercegovini to nije slučaj. Nekoliko dana nakon posljednjih ekshumacija na Korićanskim stijenama, Svetlana Cenić imenovana je od strane Vlade Federacije na mjesto predsjednika Nadzornog odbora BH Telecoma. Poznato je ko je podržao njen izbor, a ko ne.
Narod koji je svjestan svoje prošlosti i kojima pijetet prema žrtvama nije samo formalno pitanje našao bi mehanizam da ovako nešto zaustavi. Kod Bošnjaka to nije slučaj. Bošnjaci se ne usuđuju koristiti mehanizam, a i pijetet prema žrtvama nešto je što ovaj narod treba redefinirati. Poražavajuće je da se niko neće upitati kako se nakon imenovanja Cenićke osjećaju porodice ubijenih na Korićanskim stijenama ili porodice ubijenih u logoru Trnopolje? Kako se osjećaju roditelji ubijene Emire? Kako se osjećaju branioci Sarajeva koji su grad odbranili od vojske koja ga je držala u opsadi i koja je bila pod kontrolom politike koju su krojili ljudi oko Cenićke, mahom osuđeni ratni zločinci? Ovo posljednje pitanje prepustit ćemo samim Sarajlijama.
Prijedorski Bošnjaci svjesni su činjenice da ih o ovome neće niko pitati za mišljenje, a ukoliko i bude pitao, najnovije imenovanje svakako neće biti dovedeno u pitanje. Uostalom, kao i nekoliko drugih sličnih imenovanja. Ko se danas sjeća imenovanja Miše Rodića, isljednika iz logora Keraterm na čelo Skupštine Teniskog saveza Bosne i Hercegovine i reakcije prijedorskih udruženja? Ili, recimo, Gorana Novića u OSA-i i reakcije prijedorskih logoraša? Čisto sumnjamo da bi ovako olahko prošlo da je riječ o osobama koji negiraju genocid u i oko Srebrenice jula 1995. godine, ili se dovede na bilo koji način s tim u vezu. Tu je pijetet već malo izraženiji. Zar ono nekadašnji novinar FTV-a Slobodan Vasković nije dobio otkaz na toj televiziji zbog svoje novinarske epizode u toku genocida u ovoj zaštićenoj zoni? Žrtve su, priznajmo to konačno, u “bošnjačkoj kulturi pamćenja” različito rangirane.
Hoće li sada, reciprociteta radi, neki Bošnjak biti imenovan na neku ozbiljniju funkciju u Banjoj Luci, a da ista nije vezana za Islamsku zajednicu ili “Merhamet”? Hoće, kada Miloševićev propagandista Milorad Vučelić bude urednik HRT-a.
STAV
