Imenovanje Svetlane Cenić na dužnost predsjednice NO BH Telecoma na prijedlog Fahrudina Radončića došlo je nekako u trenutku kada su gradske vlasti u Prijedoru raspisale konkurs za prijem u radni odnos novih 20 lica u gradskoj administraciji. Prijedorske žrtve, one koje su, nakon što su dobile otkaze na radnom mjestu pa uspjele preživjeti klanja, paljevinu, silovanja i mučenja, koje su preko Trnopolja otišle “gde ko hoće” spašavajući živu glavu, posebno one koje su se nakon desetak godina vratile po “zaboravljene stvari”, sa žudnjom čekaju rezultate općinskog konkursa…
Svetlana Cenić, ekonomistica i nekadašnja ministarka finansija u Vladi RS, naučnica i analitičarka, psihoanalitičarka i vječita kritičarka vlasti i sistema postdejtonske BiH, rođena je 6. decembra 1960. u Sarajevu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu u, kako kažu, 22. godini života.
Njeno prvo radno mjesto bilo je u tešanjskom preduzeću “Razvoj-projekt”, a kasnije u beogradskom “Univerzalu”. Otud valjda i ta ekavica sa sarajevskim naglaskom i manirima dvorske dame, inače jedine članice mreže održivog razvoja princa Charlesa iz cijele regije.
U prvoj Vladi Republike BiH Cenić je prevoditeljica kadrovima SDS-a, Kluba poslanika Srpske demokratske stranke, ali radi i kao lična prevoditeljica Momčila Krajišnika. Uspješno je gradila karijeru često mijenjajući radna mjesta i radeći na sebi. Svoja kritička promišljanja već godinama plasira na stranicama vegetirajućeg mjesečnika Dani, lista koji je netom prije njenog angažmana ovdašnju javnost počastio pikanterijama o svojoj budućoj kolumnistici.
Tako smo, zahvaljujući Danima, saznali da je Svetlana Cenić bivša supruga sina generala Korajlića iz Sarajeva, Bošnjaka koji je prije rata otišao u Beograd. Početkom “ratnih sukoba” u BiH obrela se na Palama, i to zahvaljujući prijateljstvu s Momčilom i Mirkom Krajišnikom. Momčilo Krajišnik ključna je ličnost u angažmanu Svetlane Cenić, buduće sekretarice u kabinetu bivšeg funkcionera SDS-a Nikole Koljevića, koji će 1995. godine izvršiti samoubistvo.
Svjedočenjem pred Tribunalom u Hagu u procesu koji je vođen protiv Momčila Krajišnika, Cenićeva je potvrdila navode Tužilaštva iz svoje burne biografije, pa i svoje predratno poznanstvo s Krajišnikom. Dani dalje navode kako je njihova buduća saradnica u navedenom periodu, između ostalog, ostala upamćena i po poznanstvu s Koljevićevim tjelohraniteljem, izvjesnim Neletom, a kojeg se sumnjičilo za zločine počinjene nad Bošnjacima u Hercegovini. Iz Koljevićevog kabineta preselila je u Banju Luku, gdje je pronašla zaposlenje u nordijskoj nevladinoj organizaciji koja se bavi davanjem kredita za razvoj male privrede, kako je kazala za Deutsche Welle, u trenutku kada je postala nepodobna.
U međuvremenu je odlučila proširiti znanje iz oblasti ekonomskih nauka na čuvenom engleskom sveučilištu Cambridge. Doktorske studije nastavila je u Švicarskoj i SAD-u. Stručne kvalifikacije uvode je 2002. godine u Vladu RS-a, na čijem je čelu tada bio Mladen Ivanić, kojeg Cenićeva izuzetno poštuje. Tada je upoznala i svog budućeg poslodavca, mandatara Peru Bukejlovića. Cenićka je imenovana i za savjetnika za ekonomska pitanja Dragana Čavića neposredno po njegovom imenovanju za potpredsjednika RS, a na mjesto savjetnika za političke odnose postavljena je kada je Čavić izabran za predsjednika RS-a.
U istom se članku pisalo kako je u Čavićev kabinet ušla nakon što je Čavića na to “nagovorio” bivši predsjednik Narodne skupštine RS-a Dragan Kalinić. Bilo je još mnogo štošta u tekstu lista u kojem danas Cenić analizira i dijeli lekcije. Između ostalog, i o njenom prijateljstvu s bivšim članom Glavne komande VRS-a u Han-Pijesku, generalom Manojlom Milovanovićem, ali i obavještajcem Zdravkom Tolimirom… Ipak, najzanimljivije od svega jeste kako je nakon takvog članka u istim tim novinama Cenić brzo promijenila agregatno stanje i postala podoban kolumnista, analitičar, pljuvač-kritičar za sva moguća pitanja. Moralna vertikala ispred malih ekrana.
Prijedorčani su s čudnim osjećajem dočekali njeno najnovije imenovanje. Nekada je ona i u očima prijedorskih bošnjačkih žrtava važila za nadu na ovdašnjoj političkoj sceni. O njenoj ratnoj prošlosti malo toga se i znalo. No, i da jeste, ostalo bi i prihvaćeno takvim, sve do svjedočenja u procesu protiv njenog dugogodišnjeg prijatelja, predratnog osuđenika za privredni kriminal i poslijeratnog osuđenika za ratne zločine Momčila Krajišnika. Tada je, naime, buduća predsjednica Nadzornog odbora BH Telecoma branila poziciju Momčila Krajišnika, pa i u dijelu koji se odnosi na koncentracioni logor Trnopolje, kojeg je bila u prilici i sama posjetiti neposredno poslije masakra počinjenog na Korićanskim stijenama na planini Vlašić. Tada je iz konvoja koji je krenuo upravo iz logora Trnopolje odvojeno najmanje 240 civila i brutalno likvidirano.
Pored potvrda navoda istražnog tima Tužilaštva za ratne zločine o njenoj ratnoj biografiji, stječe se dojam da je Cenićeva u dobroj mjeri branila i svoju poziciju i ulogu na proširenim sastancima predsjedništva RS-a, odnosno “mozganjima kod Karadžića”, ali i sastancima Nikole Koljevića s ratnim povjerenicima za sarajevske općine koje je opisala kao “druženja”.
Tokom svjedočenja rekla je da joj je “objašnjeno” da Trnopolje nije logor nego “sabirni centar” u kojem se okupljalo uglavnom muslimansko stanovništvo koje će biti transferirano “gde ko hoće”. Naglasila je kako je ulaz i izlaz u “sabirni centar” bio slobodan i da je ona vidjela ljude koji su biciklima odlazili svojim kućama da pokupe stvari koje su zaboravili i vraćali se u Trnopolje. A i otkud da ona, mučenica iz ratnog vrha RS-a, zna šta se dešava u Trnopolju, ha ja!?
Njeno imenovanje u NO BH Telecoma na prijedlog Fahrudina Radončića, a uz aminovanje HDZ‑a i SBB-a, te neprihvatljivu neutralnost SDA, došlo je nekako u trenutku kada su gradske vlasti u Prijedoru raspisale konkurs za prijem u radni odnos novih 20 lica u gradskoj administraciji. Prijedorske žrtve, one koje su, nakon što su dobile otkaze na radnom mjestu pa uspjele preživjeti klanja, paljevinu, silovanja i mučenja, koje su preko Trnopolja otišle “gde ko hoće” spašavajući živu glavu, posebno one koji su se nakon desetak godina vratile po “zaboravljene stvari”, sa žudnjom čekaju rezultate općinskog konkursa.
Naime, posljednjih 12 godina u ionako etnički čist javni prostor u Prijedoru, posebno u javnim preduzećima i ustanovama od velikog društvenog značaja, Mtelu, Poštama Srpske, i u svemu što je republičko-srpsko, od Bošnjaka Prijedora posao nije dobio – niko. Time će vladavina Marka Pavića ostati upamćena kao administracija-rekorder po broju sakupljenih međunarodnih certifikata o ekspeditivnosti i spremnosti za EU reintegraciju, ulaganja u privredu i tako dalje, ali i prilično vidljivoj etničkoj čistoći među zaposlenicima Opštine.
Nada da će situaciju na terenu nešto promijeniti novoizabrani gradonačelnik, Pavićev dugogodišnji zamjenik Milenko Đaković, još je uvijek živa. No, vidjet ćemo. Sve ono što se dešava u Teheranu, pardon Sarajevu, gradu u kojem je, po Cenićevoj, nekome “tata” Erdoğan, davno je bacilo u sjenku dešavanja s druge strane entitetske granice. Jedna visokoobrazovana poznavateljka situacije i kontroverzni kritičar vlasti i sistema, toliko nepoželjno poželjna (i obratno) Srpkinja, konačno će da umukne o vlasti i definitivno potvrdi teoriju o tankoći linije između vlasti i nevladinog sektora u BiH.
U konkretnom slučaju SBB-a i Transparency Internationala, u kojem je Cenićeva dugo godina članica Odbora direktora, a njezina kćerka Ivana Korajlić jedna od čelnica ove organizacije. Mama Cenić konačno će dobiti stalan posao, odnosno još jedan u nizu “slabo plaćenih”, pa će, nadati se, konačno isplatiti “kredite koje bi rado s drugima dijelila” i konačno će u njen potpuno prazan imovinski karton da bude upisano bilo šta. Ako ništa, Cenić je dokazala da se “borba”, ma koliko dugo trajala, isplati. Prvo nas je isprepadala kada je gostujući Senadu Hadžifejzoviću uzviknula kako je sve ovo jedna velika pušiona i kako smo ga kolektivno… znate već šta. Odmah nakon toga, na TV1 je najavila kataklizmu i konačan kraj u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je u njenim očima “pretis-lonac koji će uskoro da eksplodira”. Takav populizam i defetizam kakav šire “ugledni analitičari” nešto je u čemu ovdašnji ljudi mazohistički uživaju.
Fahrudin Radončić, kojeg je u jednom televizijskom intervjuu nazvala “mudracem”, njenim je imenovanjem potvrdio kontinuitet svog političkog rada i djelovanja. HDZ smo 1993. godine valjda dobro upoznali, pa znamo šta misle kada dignu dva prsta za Cenić. Žrtvama prijedorskih logora ionako je sve svejedno. Eto, jedan nam kaže kako nas je Šarović “onda pred Ferhadijom na temeljcu umalo koštao glave”, pa je, eto, sad najbolji ministar u Vijeću ministara. Nije da nije, doduše. Niti će, akobogda, Cenićeva biti najgora u NO BH Telecoma. Sve u svemu, u današnji vakat, tik pred kijamet i eksploziju pretis-lonca, nije ni lahko biti Svetlana Cenić u rukama “mudraca”. Žrtve i dalje mogu “gde ko hoće”. Ovaj put barem ne moraju preko Trnopolja i ne moraju se biciklima vraćati “po izgubljene stvari”. Samo da im još neko iz reda “neutralnih” kaže kako je mogao prilikom glasanja o imenovanju Cenićeve “nemati stav”.
Sudbin Musić-STAV
