Autor:  / BIRN

Na suđenju za zločine počinjene u Ljubiji kod Prijedora, svjedok Tužilaštva BiH je izjavio da je u ljeto 1992. godine kroz prozor u kafani Doma u Miskoj Glavi vidio zatvorenu grupu bošnjačkih civila, za koje je čuo da su tučeni.

Đuro Vasiljević je ispričao da je u maju 1992. godine bio u sastavu Teritorijalne odbrane (TO) u Miskoj Glavi kod Prijedora, čiji komandir je bio Neđo Praštalo. Kako je kazao, pripadnici TO-a su imali SMB uniforme i puške M-48. Rekao je da su njihovi zadaci bili obilasci trafostanica i rezervoara za vodu, te da su radili u smjenama, a komandiru su podnosili izvještaj.

Prisjetio se ljeta iste godine kada mu je komandir, dok je bio u noćnoj smjeni, javio da njegovu i svoju porodicu izvede na brdo iznad Miske Glave, a dok je bio na brdu, čuo je da je napadnuto selo Praštalo.

“Kasnije odem u Dom. Nešto je svjetlilo – da li svjetlo ili svijeća. Zavirim, vidim – nije vojska, nego civili. Oni su bili u prostoru kafane (…) To su bili ljudi iz kraja Bišćana, Hambarina. Bošnjaci, muslimani. Čuo sam da su ti ljudi odvedeni. Sljedeći dan kad sam se vratio, nigdje žive duše. Kažu, došao autobus i odvezao ih (…) Narod svašta priča. Čuo sam da su ih tukli. Čuo sam da su neki ljudi odvedeni prema Panićima. Nisam čuo ko ih je odveo”, posvjedočio je Vasiljević.

Predočen mu je dio iskaza iz istrage u kojem je navedeno da ga je Drago Dobrić pozvao da pogleda koliko je ljudi zarobljeno u Domu. On je odgovorio da se ne sjeća da je tako rekao.

Pojasnio je da je od izvjesnog Milorada Tomića, koji je kasnije preuzeo mjesto komandira TO-a, čuo da su civili bili naoružani. Prema njegovom saznanju, civili su u Domu proveli samo jednu noć.

Za učešće u nezakonitom zarobljavanju i zatvaranju 120 muškaraca – koji su bili zatvoreni u Domu u Miskoj Glavi, a potom i na stadionu u Ljubiji – te njihovom mučenju i ubistvima počinjenim krajem jula 1992. godine, optuženi su Slobodan Taranjac, Milodrag Glušac, Ranko Babić, Ranko Došenović, Marinko Praštalo, Rade Zekanović, Zdravko Panić, Trivo i Milan Vukić, Slobodan Knežević i Milorad Obradović.

Prema optužnici, Taranjac je bio predsjednik Kriznog štaba u Ljubiji, Glušac zamjenik komandanta 6. ljubijskog bataljona Vojske Republike Srpske (VRS), Došenović pomoćnik komandanta bataljona za bezbjednost, a ostali pripadnici čete iz Miske Glave, odnosno vojne i civilne policije.

Junuz Šahurić je ispričao da je tri puta privođen na ispitivanje u Policijsku stanicu Ljubija, čiji je komandir u proljeće 1992. bio optuženi Taranjac. Prvi put ga je, kako je izjavio, priveo policajac Glušac s još jednim policajcem.

Prilikom drugog odvođenja, naveo je, policajac Dragan Babić je kazao da je komandir rekao da ga dovedu u policiju. Tada, kako je opisao, o oružju su ga ispitivali Taranjac i Branko Bijedić Baja.

“Treći put sam uhapšen 14. juna, u jedan sat iza ponoći došli su po mene u vojnoj i policijskoj uniformi. Jedan od njih je htio uzeti pare od mene, ali mu Obradović zvani Stiven nije dao”, ispričao je svjedok, pojasnivši da su ga u kombiju udarili dva puta kundakom, ali da ga je Obradović spasio, da je zaustavio udaranja, te da je danas u dobrim odnosima s njim.

Te noći, prema svjedoku, 13 civila nesrpske nacionalnosti je privedeno i odvedeno u prostorije stadiona u Ljubiji, gdje ih dočekuje Vojna policija. Opisao je da su prolazili kroz špalir i da su dobijali batine. Nakon dva sata, transportovani su u logor “Keraterm”, a nakon toga u “Omarsku”.

Kako je kazao, u “Omarskoj” je čuo da je policajac Zekanović napravio prijavu protiv njega da je bio u pobuni protiv Jugoslavenske narodne armije (JNA). Izjavio je da policajca Zekanovića nije viđao prilikom privođenja u policiju.

Naredno suđenje je zakazano za 28. oktobar, kada će se saslušati dva nova svjedoka Optužbe.