Tišina ratnih zločina u Prijedoru

Piše: Tina Jelin-Dizdar
Dvadeset i jednu godinu nakon zločina koji su punili stranice svjetskih medija pokazujući kako užasi koncentracionih logora i masovnih ubistava na tlu Evrope nisu prošlost, Prijedor se opet našao u žiži svjetske i domaće javnosti. I opet ne po dobru. Otkrivanje najveće masovne grobnice u blizini ovog grada kod povratnika je izazvalo dvojake reakcije: nadu da će naći posmrtne ostatke najmilijih, ali i činjenicu da godinama žive pored komšija koji su pred ovakvim zločinima šutjeli više od dvije decenije.

Kako se danas živi u Prijedoru?

Zijad Bačić

Zijad Bačić nijednog trenutka nije dvojio o povratku u svoj dom, selo Zecovi kod Prijedora. Njegova priča je, poput priča mnogih njegovih sugrađana, stravična. Na kućnom pragu ubijeni su mu majka i sestra, a otac i brat su završili u logoru. On je uspio pobjeći. Nakon izbjegličkog života u Njemačkoj s ocem se vratio u Zecove 1997. godine:

„Preživio je i on taj rat. Bili smo u Ključu dvije godine i mislio sam da više nikad neću moći tu, u Zecovima, ni živjeti, jer kad prođete takvu strahotu… Vjerujte, teško je uvijek se vraćati na to, ali to čovjek ne može zaboraviti. To je meni svaki dan pred očima. I bilo šta da radiš, svakih sat, dva vremena, a pogotovo ako si usamljen, izgubiš se i odmah ti se vrati ta slika. Ali, srce mi je sad na mjestu – tu sam gdje sam se rodio”, kaže Bačić.

Nakon rata u selo Zecovi vratilo oko 350 stanovnika. Ratni ožiljci teško jer se o zločincima šuti:

„Ne mogu reći da sam imao nekih negativnih stvari otkako smo se vratili, da nas je neko napadao, maltretirao. Ali ta njihova šutnja! Tomašica je blizu. Mi imamo toliko komšija i danas oni sa nama surađuju, radimo, ima tog suživota, ali da ti možeš šutjeti ako si dobar prijatelj znači da ne kažeš:'Pazite, oni su tamo odvezeni, nemojte mene spominjati.’ Ali niko! Pogotovo taj gradonačelnik Pavić – pa kad prođu ovi naši s onim transparentima, nazivati ih gej paradom, ili slično. Meni je sad nekako teže nego 1992. godine.“

Fikret Alić

I Fikret Alić vratio se u Prijedor. Logoraš iz Keratrema čije su fotografije posvjedočila o logorima u BiH. Sa njim smo razgovarali u rudniku Tomašica, na lokalitetu masovne grobnice koju svakodnevno obilazi u nadi da će pronaći svoje najmilije:

„Uvijek govorim:’Nemojte gledati na vjeru i naciju, hajdemo jedno drugima priznati i pogledati u lice.’ Ljudi, ovo što se desilo je katastrofa – i da se šuti 21 godina, ja ne mogu vjerovati”, kaže Alić.

U Prijedoru je ubijeno oko 3.200 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
O zločinima rijetki odluče progovoriti:

Zdravka Karlica

„Ne vidim ovdje napretka dok god mi jedni drugima ne pogledamo u oči i kažemo:’Ti si uradio to, ti si to.’ Ako to ne završimo mi koji smo živi i koji znamo nešto od toga, bojim se da će se ovo ponovo dogoditi. Moja priča se svodi na to: da smo pričali o onom ratu puno više, do ovog možda ne bi ni došlo. Nema budućnosti bez neriješene prošlosti. Moja teza je da smo davno ovdje trebali formirati mješovotu komisiju da jedni drugima kažemo: ’Vi ste krivi za ovo, a mi smo krivi za ovo.’ Pogledati se u oči – i nema tu druge”, kaže Zdravka Karlica, predsjednica prijedorskog udruženja poginulih i nestalih Srba.

Bolji život u ovom gradu je nemoguć bez suočavanaja sa posljednjim ratom, slaže se Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša Prijedora. Za šutnju nema opravdanja, ali kako naglašava Duratović, može je shvatiti:

Mirsad Duratović

„Mnogo se mirnije spava ako se ne zna puna istina i mnogo se mirnije ide kroz život ako vi znate da u vašem susjedstvu možda ne živi neko ko je učestvovao u ubistvu tih hiljadu i nešto ljudi, ili nije učestvovao u skrivanju tih tijela. Ili što je još gore – postaćete svjesni činjenice i saznanja da je možda neko iz vaše kuće učinio to.“

Od prijeratnih 50.000 stanovnika, u sam Prijedor vratilo se stotinjak građana bošnjačke nacionalnosti. Tek manji dio se uspio zaposliti u gradskoj administraciji.

Slobodna Evropa