Radeci na na finaliziranju filma “Tomasica, grobnica fudbalera” pojavila se potreba za jos nekoliko iskaza da bih se ova tragicna prica upotpunila i produkcija ovog filma privela kraju.U potrazi za osobama koje ce svojom pricom ojacati i upotpuniti poruku filma ,onako iz zadnjeg reda pojavio se nas Dino Dedic.

Inace Dino je bivsi fudbaler OFK Brdo i cije  dres je nosio od samog pocetka  osnivanja ovog kluba..I  njegov rahmetli otac je bio fudbaler ali nazalost ubijen je tokom etnickog ciscenja na nasem  Brdu.,Kroz razgovor sa Dinom, osjetio sam da on ima veliku zelju i veliku potrebu da pomogne ovaj projekt i kaze ono sto ga odavno muci. S tim razlogom , prosle sedmice je ekipa snimatelja is Sarajeva  boravila na nasem terenu i u tu svrhu a Dino je dosao iz Austrije da uradi ono sto je izrazio zelju 

Zamolio  sam Dinu da napise nesto u vezi fudbala i o svom misljenju sta za njega predstavlja ova zalosna prica te nesto o  njegovom sopstvenom zivotnom iskustvu.I moram priznati da me je Dino svojom pricom podstakao na duboko razmisljanje.
Odavno nisam pocitao tako dobro povezanu , osjecajanu i poucnu poruku.  Citajuci ovaj njegovu emocjalnu misao ,nisam mogao ostati hladnokrvan niti sam mogao zadrzati suze.Vjerujem da ce mnogi od vas koji budete ovo citali, sloziti se sa mojim misljenjem.Bravo Dino i hvala ti jos jednom za sve sto si do sada ucinio da se oni o kojima pricamo u ovom filmu nikad ne zaborave.

Mirsad Čaušević
 ——————————————————————————————
Dinina priča

Mnogi će se upitati, šta neko, ko je imao tek četiri godine kada je počeo rat na ovim prostorima može pričati o tim prošlim dobrim vremenima i o tim DOBRIM ljudima koji su krasili ovaj kraj. Iskreno, isto to sam se i ja zapitao kada su mi ponudili da dam doprinos snimanju ovog filma i da kažem nekoliko rečenica. Poslije kraćeg razmišljanja,došao sam  do zaključka da možda upravo dijete, koje je godinama slušalo prepričavanja događaja, anegdota, pa zašto ne i reći hvalospijeva,o nekom, za ova sadašnja vremena, nerealnom svijetu, o ljudima koji su nama, koji smo ostali iza njih, nedostižni, može ne samo ispričati već i najbolje i dočarati stvarnu sliku tog vremena.

Zamislite dijete kojem pustite mašti na volju da oblikuje i izgradi sebi jedan svijet u kojem se ono nalazi kao jedna od glavnih uloga, a koje je okruženo velikanima jednog vremena. Ovi preživjeli su zasigruno doživjeli sve te priče uživo i na svom tijelu, ali tad je to bila svakodnvenica i normalno nešto što su ljudi podrazumijevali. Njihova uloga je danas da prepričavau i prenose sjećanja na nas i nove generacije.

U današnje vrijeme uz sve životne nedaće, za nas to dođe kao nekakav san. Zamislite kakav čovjek treba biti da njegove dogodovštine prepričavaju hiljade ljudi,s koljena na koljeno a da u tim pričama ne primjetite da je taj čovjek imao makar jednu lošu osobinu. Da ljudi ni u jednom trenutku ne kažu da je taj neko mogao biti bolji ili drugačiji. Mislim da danas takvih nema među nama, i to dovoljno govori o veličini ljudi kojima je posvećen ovaj film. Ti ljudi su imali svoj mali svijet na ovim prostorima i nekako se sve odvijalo u vezi njih u ovih nekoliko sela. Ta međusobna sportska rivalstva nadmašuju sva današnja evropska i svjetska rivalstva. Ti ljudi koji su večno živjeli od poljoprivrede, ostavljali  su svoja imanja da bi igrali, gledali ili na bilo koji drugi način učestvovali u podvizima svojih klubova. Napuštala su se čak i radna mjesta. Pa kaže se da su lopovi, iako ih nije bilo na ovim prostorima, “dejstvovali” za vrijeme utakmica…A zašto? Pa kuće bile prazne i otvorene, a i komšija je bio na utakmici, pa nije niko ništa mogao vidjeti. Zamislite takav jedan derbi danas! Ali kada bi se napustio taj svijet, ti se ljudi nisu više djelili po mjestima, po zaseocima, a ni međusobno, ni kod ostalog svijeta, već su jednostavno među gradskom rajom popularno bili „sa Brda”.

E zamislite sada situaciju 14-15 godina poslije i nas dvadeset golobradih mladica. koji nastavljamo stazama svojih najmilijih. Situaciju nekoliko hiljada mrtvih glava, nakon  nekoliko stotina izbrisanih porodica sa lica zemlje, na hiljade porušenih kuća i na desetine hiljada protjeranih, i nakon pet ugašenih klubova. Od nas dvadeset, većina smo djeca upravo tih velikana, kojim je fudbal i talenat za fudbal usađen u DNK. Golobradi mladići koji kreću u pohod.i borbu protiv nezaborava. A kako i nebi kada su nam očevi, amidže, dajidže, pola svog životnog vijeka proveli na terenu.

Uz podršku onih koji su ostali da prepričavaju, pokrenuli smo ideju ostvaranju novog fudbalskog kluba.Ideju koja se zove „Brdo“. Ideja koja sama po svom nazivu može oslikati svu onu veličinu ljudi koji su igrali za Slobodu, Patriju, Rakovčane 79, Polet i Mladost. Ali i ideja koja je možda predstavljala u tadašnje vrijeme nešto nestvarno. Upravo ta ideja sportske jedinstvenosti je ono što je nedostajalo da bi ovi ljudi ušli u fudbalsku historiju i na nekom većem nivou. Ova ideja je nastala tako reći prisilno, ne kao želja za ujedinjenjem već kao prinuda. Prisiljeni na jedan klub od nekadašnjih pet, pokazuje samo razmjeru i posljedice koje je prouzrokovao rat. I onda sa  samo sedamnaest godina . sa tom idejom krenete u borbu ne samo sportsku već bukvalno i fizičku i psihičku sa istim tim ljudima i njihovim potomcima koji su kumovali našoj nesreći. A znate da vam leđa ne čuva ni babo ni amidža ni dajdža…A ti isti zli ljudi opet dijele „pravdu“ i vode klubove i sportske organizacije i trebaju biti uzori svojim novim naraštajima.

A šta su nama uzori?? Nama su uzori oni nasi najmiliji, oni kojih više nema ili koje smo slabo upamtili ili koje znamo iz priča i sa slika. Oni su uzor i taktika.Taktičke pripreme za utakmice su najčešće bila prepričavanja kako se nekad igralo protiv tih protivnika, jer su to uglavnom bili klubovi koji su i prije postojali i opstali tokom rata. Naravno samo su sad etnički bili

čisti, onako kako su i željeli, i sa nacionalnim predznacima kojih nije bilo prije rata. Same te činjenice govore o tome ko smo, gdje smo i šta nam je činiti. Ali probudi se onda taj neki inat, i uz stalnu motivaciju kako za sportskim dokazivanjem i takmičenjem tako i za onim moralnim. Pa idete na gostovanja na kojima ste već unaprijed osuđeni na poraz. Na gostovanja gdje rezultatski i sportski ne možete pobijediti. Jer tu nema ni trunka sporta. Sport umire u onom trenutku kada se pojavite na terenu, a na ogradi vas dočekaju simpatizeri lokalnog kluba koji uzvikuju “Nož, žica, Srebrenica”. Pa sljedeće kolo igrate u krugu bivšeg logora, pa sljedeće u najzlogasnijem od svih, pa vas vozač lokalnog autoprevoza prvo odveze pred bivši logor, ne znajući ko fol gdje je stadion lokalne ekipe, a ustvari je namjerno prošao pokraj istog. Ali na takvim terenima ustvari ti si samo pobjednik. Vidiš da si pobjednik kada znaš da sama tvoja pojava izaziva reakciju. Ustvari je ta reakcija u našim očima djelovala kao strahopoštovanje jer u tim trenutcima ste toliko veliki i jaki da bi bili u stanju, BRDO u pravom smislu te riječi, ponijeti na leđima. I znate da kakav god rezultatski ishod bio, ustvari je protivnik izlazio pognute glave sa terena. Nošeni inatom, euforijom, ponosom i amanetom nije bilo događaja koji nas je mogao ustrašiti. Valjda jer smo i gore preživjeli.

Na kraju priče odete na gostovanje, tu u okolini, trpite uvrede,prozivke i šikaniranje tokom 90 minuta. Na kraju opet pobijedite i rezultatski, dok, kao bezbroj puta do sada, ironija sudbine se poigrava sa vama, a nesvjesni da samo 200 metara zračne udaljenosti, u najvećoj masovnoj grobnici poslije drugog svijetskog rata, 3 metra ispod zemlje, leže igrači upravo onih pet ekipa čije smo nasljedstvo. A nedaleko od NJIH, njihovi sinovi i najvjerniji navijači iako nesvjesno znaju da su ONI TU, svi zajedno sa njima.

Midho i Dino Dedic

Ti naši najmiliji,predugo skrivani, jer su mnogi roditelji umrli, a da nisu saznali istinu kako se završila životna sudbina njihove djece, njihovi fudbaleri na koje su galamili jer su bježali od posla, bježali iz škole, a sve  radi fudbala. Tada i ti shvatiš, da su svi ovi veoma zavidni sportski rezultati koji su do sad postignuti ipak nebitni i da ti je ipak svo ovo vrijeme neko čuvao leđa, neko ti šaptao na uho kojim putem da ideš, jer svako od nas koji smo ostali iza svojih roditelja, postao je moralna i ljudska veličina, i ovakva dokumentovanja trebaju ostati i našim potomcima a i potomcima naših potomaka, da se ti ljudi i njihove pobjede i žrtve ne zaborave i da se izbjegnu nova stradanja i nove grobnice.

Dino Dedić

Podrzi i ti Dokumentarni film “ Tomasica, grobnica fudbalera “

Dokumentarni film “ Tomasica, grobnica fudbalera “ posvecen ubijenim fudbalerima sa podrucja Mataruskog Brda je u zavrsnoj fazi izrade. Koristim ovu priliku da jos jednom pozovem sve one koji su u mogucnosti, a koji se jos uvijek nisu odazvali da podrze ovaj, za nase podrucje veoma znacajan projekat. Ukoliko neko posjeduje slike ili video zapise o fudbalskim klubovima i igracima, ili pak ima neku zanimljivost ili pricu koja bi mogla I trebala biti dio ovog filma, neka se javi na na email adresu : causevic2002@yahoo.com .

Sudeci po do sada odradjenoj gruboj montazi filma ovo biti veoma vazan I znacajan dokument ali I jedna veoma emotivna prica koja ce vjecno ostati iza nas I cuvati uspomene na nase najmilije, otrgnute od zaborava.
Premijera filma je predvidjena za 29.Juli u Drustvenom domu Hambarine. Sav prihod od prodaje DVD-a namjenjen je za potrebe fudbalskog kluba ”Brdo”.

Troskovi za izradu filma iznose ca $10000 dollara. Do sada je prikupljeno $5470 dollara, 1000 Eura i 1100 KM.

Za vise informacija i kako izvrsiti uplatu kliknite na link ispod :
https://www.gofundme.com/ubijenim-fudbalerima-prijedora?d=147738568