Torta

Pise: Refik Hodzic

Bilo je to 20. septembra 1983. godine, dan pred moj dvanaesti rodjendan. Miholjsko ljeto, duge sjenke se opruzile po trotoaru, ides kuci iz skole, nova ”Stripoteka” u torbi (poklon mog jarana Roberta Svrake), poljubio bi debelu Refku Abdulahovu koliko ti je drago sto si ziv. Udjes u kucu, nema nikoga, otac odvezao voz u Dobovu a mater otisla u drugu smjenu, ostavila rangu mohuna na sporetu i ceduljicu na stolu: “Otidji po tortu kod Ese, uzmi onaj stalak u regalu kristalni, i ne diraj do sutra kad ti dodje drustvo.” Ih, torta! Sacekace “Stripoteka”.

Odletim do Tesinca ko na vjetru, usput se roje misli, kakva li je, majko mila, samo nek’ ima puno fila, od ljesnjaka nek’ bude, il’ oraha, samo da nije od vanilije, od ljesnjaka, sigurno je od ljesnjaka! Zadihan udjem, Ilija brico pije kafu i cita sarajevski “Svijet” za jednim stolom, Eso nesto prcka sagnut iza frizidera sa kolacima.

Ni dobar dan, ni pomoz’ bog: “Eso, mene mati poslala po tortu, rodjendan mi sutra!”

“Jel’ bogati? Kol'ki si klipan narast'o. Jes’ donio stalak?”

“Jesam, evo, kristalni.” Pruzam preko pulta.

Nestade Eso u prostoriju iza paravana, vraca se, nosi tortu na stalku koji se jos jace zacaklio, i on sretan sto je ispunio svoju zivotnu misiju da se podmetne pod kakav dobar kolac. A ona…ljepotica najdivnija. Sa cetiri kore, oblozena cipkom od mljevenih oraha, prelivena cokoladom, oivicena krunom od slaga, tankim bijelim slovima na blistavo crnoj podlozi pise “Sretan rodjendan, sine”
“Od cega je krema?” pitam ja, a place mi se od srece.

“Od ljesnjaka, od cega ce biti,” gundja Eso i pruza mi stalak. “Hos’ moci?”

Preuzimam tortu oprezno kao da je od paucine. Zivotom cu je cuvati svojim.

“Cekaj, de da je pokrijemo, da ne pada prasina po njoj, imas ti do kuce.” Donosi neki tanak papir i pravi pokrov cija su se dva kraja sastavila u mojoj saci kojom drzim stalak. “E, tako. Hos’ moci?”

“Hocu,” kazem, a nesigurnost pocela da plazi uz noge. Izlazim bez pozdrava, desnom cvrsto stezem stalak, papir mi se guzva pod prstima i izmice, lijevom pokusavam da odvojim krajicak koji se zalijepio za slag, pravim jedan korak, bice to ok, drugi, potpuno zaokupljen naporom da stalak drzim u savrseno vodoravnom polozaju a papir odvojim od torte zaboravljam na podest ispred Vejsilove obucarske radnje, zapinjem, prestravljen pokusavam vratiti ravonotezu, uspijevam, jedan kraj papira mi se odvaja i pocinje da leprsa na vjetru, ja ga hvatam lijevom rukom…

“THUD!!!!”

I prije nego sto sam registrovao zvuk, zazigalo me negdje izmedju jetre i gusterace kad sam osjetio da je stalak puno laksi nego sto bi morao biti. Sve se oko mene odjednom zamaglilo i usporilo, kao da su me uronili u prozirni zele. Stajao sam tu, ispred Vejsilove radnje, iz ruke sa stalkom mi se vijorila zastava od tankog papira, a pred nogama mi je lezao moj spljoskani svijet. U savrsenom salto mortaleu torta je blebnula na asfalt face first, prizemljila na koru sa cokoladnim preljevom i natpisom.

Ne znam da sam ikad, prije ili poslije, tako plakao. Bezglasno, ramena se tresu dok grcas, neutjesno.

Vejsil je izletio iz radnje, sa autobuske su neki ljudi pokazivali u mom pravcu i smijali se, starija zena je zastala da bolje zagleda tortu na zemlji. U to je i Eso izasao iz slasticarne da cuje kakva je graja. “Jebo te caca, jesam te dvaput pit'o hos’ moci! Daj taj stalak ‘vamo!”

Dao sam mu stalak i krenuo kuci, ridajuci, suza suzu stize. “Kud ces? Vrat’ se ‘vamo,” vice Eso. Vratio sam se, ko robot. Slasticar je vec bio pokupio tortu vjestim pokretom i ona je opet bila na stalku, ugruhana, bez gornje kore, kao kuca ostecena zemljotresom. Uveo me u radnju, posjeo na stolicu, stavio preda me sampitu da prestanem plakati i otisao u kuhinju. Slatka sampita se jedno vrijeme mijesala sa slanim suzama, dok nije ostalo samo slatko.

Nakon nekog vremena (meni je trajalo ko suha godina ali nije moglo biti vise od cetrdesetak minuta) Eso se pojavio sa “popravljenom” tortom. Ko nije znao sta se desilo nikad ne bi mogao pretpostaviti, bila je identicna osim par oziljaka koje je zadobila u povratku sa trotoara na stalak. Nije mi dao da je nosim, nego je zatvorio radnju i odvezao me kuci sa tortom.

Nema nista sladje nego kad vratis nesto dragocjeno za sta si mislio da je zauvijek izgubljeno.

Ne sjecam se da mi je neki kolac bio drazi. Raja su kukala kako rezem pretanke komade, a mati da je u torti nasla par kamencica, da otkud kamencici, da nikad vise od Ese nece naruciti, a ja sam joj objasnjavao da to mora da je ljuska od oraha, kako se to i njoj desi cesto i da mi je ovo najljepsi rodjendan u zivotu.

———————————————-
Prijedorski Albanci su medju prvima stradali ‘92. Vecina ih je pobijena sto kod kuca, sto po logorima, radnje popaljene a prezivjeli protjerani. Esina slasticarna je sravnjena sa zemljom, a za njega sam cuo da je ubijen u Omarskoj. Danas je tamo parkiraliste. Tako i Hilmijina cevabdzinica na Tesincu, i slasticarna kod Patrije, i “kod Rame”, i sve druge albanske radnje, ili srusene ili otete. Danas u Prijedoru nemas gdje pojesti dobar kolac. O tortama poput Esine da i ne govorim.

Dan poslije objave ove price

Jucerasnja prica o Esi slasticaru dobila je najljepsi moguci nastavak. Naime, od porodice i poznanika sam cuo da je Eso nestao u logoru Omarska. Nisam nista o njemu znao svih ovih godina od kraja rata i povratka u Prijedor. Sve do danas kada je moju pricicu procitala Senada Grozdanic Kamenjasevic i javila mi da je Eso prezivio i da se cuje s njim. Nije mi puno trebalo da ga nadjem na FB i uspostavim kontakt.

Ovo je Esad Fejzullai Eso iz moje price. Na prvoj slici iz ‘78. on stoji sa prijateljima ispred slasticarne (u bijelom mantilu), na drugoj se u pozadini vidi Vejsilova obucarska radnja, ispred koje se odigrala sva drama, a na trecoj je Eso danas.

Ponekad istinski mrzim FB i smece koje njime cirkulise, ali ne danas. Danas ga volim i zahvalan sam mu na ovom dragulju iz zivota.