Sjećanja

U julu ne mogu da budem sretna

 

DSC_0075(1)

Piše: Ferida Crljenković Kadirić

Evo dođe nam još jedan juli, po običaju topao i lijep, bogat svim i svačim, ispunjen radošću i veseljem, za sve one koji se susreću sa svojim najmilijima, za omladinu, koja se može družiti do kasnih večernjih sati, novih ljubavi, svadbi.

Ove godine, juli ima i posebnu draž za vjernike, zbog dolaska dragog nam Mubarek mjeseca Ramazana i sve njegove ljepote, sehura i zajedničkih iftara, teravija.

DSC_0077

Nažalost, ima i ona druga strana jula, ona tužna, koja nam neda da uživamo u svim ovim blagodatima, koja nas većinu čini , baš u julu, tužnim i nesretnim, punim emocija i ponekad bez razumijevanja za one koje se mogu veseliti i radovati u ovom mjesecu, u stvari živjeti normalnim životom, kako bi i trebalo. Iako sam i sama često ljuta kada negdje pročitam da se održava neki koncert na datume kad baš ne bi trebalo, ipak mislim da treba pustiti svaku generaciju da proživi svoju mladost onako kako to i zaslužuje. Nemožemo im uzeti ovaj lijepi mjesec, samo zato što su nama starijima neki zločinci, prije više od dvadeset godina ukrali ljepotu jula i cijelog ljeta, bacili ljagu na ovo božije davanje, pa će nas svaki juli podsjećati na bol, suze, očaj i sve najgore što jedan insan može proživjeti.

Nažalost, moramo živjeti sa našim sjećanjima ali ih i pričati našoj djeci, u nadi da neće oni ili njihovi unuci dočekati našu sudbinu. U meni svake godine , u julu ožive bolna sjećanja na 92. kao i u svim Prijedorčanima, ali i na juli 95.godine. Sudbina je tako htjela, da se baš u julu 95.,nakon tri godine u izbjeglištvu, ponovo nađem u Bosni.

Naime, u proljeće 95. je napokon sklopljen mir između Bošnjaka i Hrvata u BiH. Za mene je to imalo ogromnu vrijednost, pošto se sva moja familija, tj. otac, mati, brat, tetke, stričevi, njihove žene i djeca, nalazili u Travniku, te ih je zbog ratnih sukoba bilo nemoguće posjetiti.

Čim sam čula vijest o sklapanju mira, počela sam kovati planove o odlasku u Travnik. Raspitivala sam se na sve moguće strane, smije li se putovati i kako. Tako sam saznala da se otvorila autobusna linija Minhen-Srednja Bosna i mom veselju nije bilo kraja.

Rezervisala sam kartu za 12. juli i tog dana sam već u podne bila na autobuskoj stanici, iako je autobus kretao tek predveče. Naravno, povela sam sa sobom i svoje kćerkice, tada sedmogodišnju Selmu i trogodišnju Lejlu. Provele smo tako 4-5 sati, sjedeći na koferu, bez ikakvog zaklona a vrelo julsko sunce je pržilo bez prekida.

Napokon, negdje oko 17 sati je krenuo autobus. Brzo po ulasku, sam shvatila da su u autobusu mahom Hrvati iz srednje Bosne , osim jednog Bošnjaka. Prvo sam se osjećala malo nelagodno, ali se to ubrzo promijenilo kada sam vidjela kako su prema nama svi pažljivi. Svi su nudili djeci slatkiše i voće, šalili se s njima a rat se nije ni spominjao, možda baš zbog nas.

Na ulazu u Sloveniju, graničari su me upozorili da bih mogla imati problema pri povratku, pošto mi viza ističe tačno za tri mjeseca, što znači da će biti manja za 10 dana, od potrebne za tranzit kroz Sloveniju. Moguće je bilo da se nemognem vratiti. Obuzela me je panika, ali sam ipak odlučila da putujemo dalje, pa šta god bude.

Putovalo se jadranskom magistralom, što nije bilo nimalo prijatno, autobus nije imao klimu, cijelu noć smo povraćale, tako da će mi to ostati u uspomeni kao najteže putovanje u životu (poslije onog u julu 92.). U jutro, 13.jula, smo stigli na BiH granicu, tada još ,,Herceg-Bosne”.

Vjerovatno je carinicima Hrvatima, bilo sumnjivo, otkud da ja i onaj još jedan Bošnjak putujemo u autobusu sa Hrvatima, pa su samo naši pasoši odnešeni na provjeru, a ostali vraćeni vozaču. Ostali putnici su negodovali, što moraju čekati toliko a u meni je rastao strah, da me neće pustiti dalje. Napokon, nakon nekog vremena, graničar se vratio sa našim pasošima i mogli smo krenuti dalje.

Raspoloženje u autobusu se naglo promijenilo. Pošto smo prolazili kroz Hercegovinu, pričali su se vicevi o Hercegovcima i svi smo se smijali. Tada sam shvatila, da se ti srednjobosanski Hrvati, i pored sve ratne propagande, ipak osjećaju pravim Bosancima.

Prošli smo kroz Livno, Bugojno,zatim Donji Vakuf gdje smo napravili pauzu i nakon tri godine prvi put pojeli prave bosanske ćevape u lepinji, i to svi bez izuzetka, nikom nije palo napamet da naruči nešto drugo. Iako isrpljeni od puta, toliko smo svi bili radosni, jer je većina kao i mi nakon dugog vremena prvi put bila u Bosni. Uzbuđenje je raslo kako smo se približavali Travniku. Napokon, ugledala sam onu istu autobusku stanicu, sa koje sam prije nepune tri godine krenula na put u nepoznato, takođe sa moje dvije djevojčice, samo tada sam bila jako tužna a sada mi je srce htjelo da iskoči od radosti i uzbuđenja, što smo napokon stigli. Mahnula sam preostalim putnicima i vodeći djecu izišla iz autobusa.

Naravno, niko me nije čekao, jer htjela sam iznenaditi svoju familiju. Okretala sam se oko sebe, razmišljajući šta da radim, jer naš kofer i ostale torbe su bili preteški da ih same nosimo. Ugledala sam jednog mladog vojnika, koji je očito samo iz radoznalosti čekao na stanici, da vidi hoće li izići neko poznat. Upitala sam ga da li slučajno zna gdje stanuje familija Crljenković iz Prijedora. ,,Pa naravno da znam!” uzviknuo je.

,,Sad ću ja vas otpratiti tamo. Samo me pustite da prvo uhvatim muštuluk kad stignemo !” obradovao se čini mi se i on što će moći nekome donijeti dobru vijest. ,,Jeli oni stvarno neznaju da vi dolazite?” nije se mogao načuditi.

,,Neznaju stvarno, nisam htjela da se brinu, mati ne bi sigurno spavala cijelu noć da je znala da dolazimo. Ovako je bolje.” smijala sam se , dok smo nas tri pokušavale uhvatiti korak za mladićem. Ubrzo smo stigli do starije stambene zgrade, iza koje se odmah nalazila crkva.

,,Evo stigli smo, ovdje su ti svi, znam ti ja i oca i strica.”rekao je vojnik. U tom trenutku se na izlazu iz zgrade pojavio moj otac. Zastao je prvo nevjerujući svojim očima a onda je potrčao prema nama. Grlio nas je i ljubio odreda neznajući gdje je od dragosti. Selma ga je odmah prepoznala, iako je bio puno mršaviji nego prije rata a Lejla mu smješila, gledajući njoj u stvari nepoznatog čiku. Dala sam nešto novca vojniku za muštuluk, da ne mora čekati dok se mi svi

izpozdravljamo i on je otišao a mi smo krenuli za mojim ocom. Već sa ulaza u zgradu počeo je da doziva mamu a ona je izašla iz stana misleći da je nešto zaboravio pa se vratio.Kad je ugledala nas uz stepenice, umalo se nije srušila od uzbuđenja.

,,Dino draga , hodi vidi ko nam ide!”viknula je moju strinu i potrčala prema nama. Ubrzo se i strina Dina našla na vratima a iza nje i njena djeca: Elvisa, Beisa i Edvin. Iako svi mršavi, ipak su sve troje bili porasli za te tri godine, a čudili su se Selmi i pogotovo Lejli, koju su vidjeli samo kad je imala mjesec dana. Moj brat Senad je od dječaka izrastao u visokog mladića, samo je takođe bio jako mršav.

Veće iznenađenje im nisam mogla prirediti. Poslije je i stric Nail stigao kući a onda i ostali članovi moje familije, koji su bili razbacani po čitavom Travniku, strina Zina sa kćerkom Edisom i sinom Amirom, tetka Ajka sa njenom djecom, tetka Ziba. U svoj toj radosti od ponovnog susreta, bilo je i tuge jer među nama nije bila moja majka Hava, očeva mati, ona oko koje smo se uvijek svi okupljali. Njoj sam mogla otići samo na mezar, jer je u junu 93.poginula od granate ispred kućice u čijem podnožju je tekla Plava voda.

Sljedećih dana su se nastavile posjete. Mali trosobni stan je bio stalno pun rođaka, komšija i poznanika ,koji su takođe ostali u Travniku poslije progona iz Prijedora. Ta moja posjeta je svima davala nadu da su stvari krenule nabolje, da će uskoro mir, da će i njima moći njihovi najmiliji doći u posjetu. Tako nas je bila puna kuća i tog 16.jula, kada se stric vratio sa posla, sav skrhan, utučen i žalostan. Vidjeli smo da nešto nije u redu a onda nam je on kroz suze ispričao šta je saznao na poslu.

Naime, u Tuzlu su stigle prve izbjeglice iz Srebrenice, u stvari samo žene i djeca, koje su ispričale da su u okolini Srebrenice, pobijene hiljade muškaraca i dječaka, pa čak i žena i djece od strane četničke vojske. Svi mi odrasli smo počeli plakati, kad smo to čuli, jer smo se vratili mislima u juli 92.godine i znali smo dobro šta to znači.

Sva ona euforija o skorom dolasku mira i sa Srbima, kao što je sklopljen sa Hrvatima je nestala, a zamijenio ju je strah i neizvjesnost. Srebrenica je bila udaljena samo oko 250 km od Travnika.

Ja sam tek tad prvi put otkako sam došla, shvatila da je u stvari još rat, iako su se svaku noć čule detonacije sa ratišta i muškarci išli na liniju. Uhvatila me je i panika da se neću moći više vratiti u Njemačku. Sjetila sam se i riječi moje svekrve Rahime, kad me pokušavala odvratiti od moje ideje da idem u Travnik: ,,Nemoj barem voditi djecu sa sobom, ja ću ih čuvati dok je Nazmija na poslu, nemoraš se ništa brinuti.”

,,Vidiš, kako ti voliš svoju unučad, tako ih voli i moja mati, a nije ih vidjela tri godine. Moram ih povesti, ima i druge djece u Bosni, pa žive.” bila sam tvrdoglava prije polaska, a sad me grizla savijest, što je nisam poslušala.

Ostatak mog boravka u Travniku je manje -više protekao u tuzi i žalosti za Srebreničanima, slušajući vijesti, prepričavajući ono što se saznalo, ne želeći vjerovati da se opet ponovilo, ono što smo mi mislili da se desilo samo nama i da se neće više nikome desiti. Niko nemože suosjećati sa nekim bol, kao onaj ko je taj isti bol doživio.

Dani su brzo prolazili i tako je došao i dan našeg povratka u Njemačku.

Teško mi se bilo oprostiti sa familijom jer nisam znala kada ćemo se vidjeti opet i šta se sve još može desiti do kraja rata. Moja mama nije od žalosti mogla ići na stanicu, pa smo se sa njom oprostili kod kuće a svi ostali su krenuli s nama. Tamo je već čekala čitava grupa mojih rođaka i poznanika jer svi su znali kad putujemo nazad.

Kad je stigao autobus, onaj isti sa kojim smo i došle, uglavnom sa onim istim putnicima, svi su radoznalo gledali na prozore ,koliko ljudi je došlo da nas isprati.

Teška srca sam ušla u autobus, mašući još dugo svima i nadajući se da ću ih sljedeći put vidjeti na našem Brdu.

Na žalost, nekoliko dana poslije toga, na Travnik je izvršen zračni napad i nekoliko mojih rodica je ranjeno.

Kada sam to čula u Njemačkoj, tek tad sam shvatila koliko je to moje putovanje bilo rizično i nepromišljeno, ali svako ko je dugo bio odvojen od svoje familije, može to shvatiti.

Na svu sreću, krajišnici su u oktobru te 1995. oslobodili Sanski Most, tako da sam već u aprilu sljedeće godine, zajedno sa mojim mužem i djecom, neke posjetila

tamo, gdje su bar bili bliže Prijedoru, ako ne i na našem Brdu.

Tih deset dana jula 1995. provedenih u Travniku, ostaće zauvijek u mom sjećanju, i kad se sjetim toga, sjetim se i Srebrenice, sa bolom u duši, a kada to prođe, onda dođe 20. juli i tuga počinje iz početka.

Zato, u julu nemogu biti sretna i zauvijek ću proklinjati one koji mi uzeše radost mjeseca jula.

Leave a Reply