besima kahrimanovic

Piše: Irma Kahrimanović

Ramazan je, mjesec posta, ibadeta i prastanja; mjesec u kome je svaki dom ispunjen nekom posebnom toplinom i rahatlukom. Kao dijete sam se najvise radovala ovom mjesecu; otac, mama, majka i ja docekivali smo svaki iftrar zajedno, gledali bi satima Ramazanski program na televiziji i tada sam bila najsretnija, osjetila sam sve cari i ljepote ovog mubarek mjeseca. Docekala sam i ovaj Ramazan ali ovog puta moj dom je ispunjen tugom, bolom, tisinom, nema ni smijeha ni zajednickih iftara, ni glasova mojih najdrazih. 16.7.2013. napunilo se 40 dana kako moje mame nema. Tog 6.6.2013. stajala sam kraj maminog tabuta gledala sam nepomicno u nju nadala se da kroz ono sto je prosla, da kroz ovo sto sad ja prolazim je samo ruzan san i da cu se sto prije probuditi. Nazalost ovo nije san, ovo je moja surova stvarnost.

Pitam se cesto ovih dana kakvo je ovo iskusenje, dosad moje najvece i najbolnije. Pored moje sve boli i tuge ovih dana se obiljezava stradanje naseg naroda u Prijedoru, Omarska, Keraterm, Trnopolje, Koricanske stijene, sva ta zlobna mjesta se spominju i obilaze ovih dana i kako covjek da gleda pozitivno i da vidi ispred sebe bolju buducnost? Oko nas je i danas to zlo prisutno, gledam nase ljude imam osjecaj da gube volju i nadu.

Kada je moj Rahmetli dajdza Adem pronadjen i kada je mama pokusala da napise clanak o tome za “Oslobodjenje” a i ovaj nas portal rekla sam joj :” Mama misli pozitivno i bice sve uredu.” I ja se sada pitam dali je uopste moguce misliti pozitivno nakon svega, nakon sto nas je rat sviju unistio. Mora biti moguce koliko god nam se tesko cinilo moramo svi da stisnemo zube i da gledamo naprijed. Trudim se da izdrzim sve ovo, ne zbog sebe vec zbog mojih roditelja koji su uvijek mislili pozitivno, rat im je nanio ogroman bol i gubitke ali ni tada se nisu predavali pa tako moram i ja sada da izdrzim.

Dana 28.7.2013. u Hambarinskoj dzamiji odrzace se Iftar i ucenje Jasina pred dusu moje rahmetli mame Besime Kahrimanovic- Beske. Pozivam sve poznanike prijatelje i rodbinu koji zele u sjecanje na moju mamu da prisustvuju tom cinu. Okupljanje ispred Hambarinske dzamije pocinje oko 20:15. Posebno mi je bilo tesko napisati ovo rahmetli posto ja ne vjerujem u ovo sto se desilo, tu rijec jos uvijek ne mogu da prelomim jer se nadam da ce se moja mama uskoro vratiti svojoj kuci i meni.