Koliko puta će žrtve nanovo biti ubijane, koliko puta će još juli vrištati
Pise: Mirela Kukan

”Kada bi mjeseci imali dušu, juli bi bio stara uplakana majka, puna sjete zgrčenih svojih šaka i molitvama sa usana u samoći ispraćala dane u akšame; Kada bi mjeseci bili narod, juli bi stremio u pravcu neke nove rake u kojoj kosti čekaju savjest da izgrize nataloženo busenje čovjeka koji je bagerom trpao zemlju; Kada bi mjesec bio čovjek, juli bi bio jedini koji nije preživio vezanih ruku, strijeljan sa leđa, razdijeljen na više mjesta, slagali bi njegov skelet decenijama kasnije; Kada bi mjesec bio čovjek, juli bi vrišt’o!“
Bolni su ovo stihovi ispisani perom prijedorskog imama Omera ef. Redžića. Neće nam on zamjeriti što smo se poslužili njima kao sinonimom za svu bol bosanskohercegovačkih vrelih julskih dana. Dana kada su majke, supruge, kćerke, sestre, gledale kako im na put bez povratka odvode sinove, muževe, očeve, braću.

Ko je imao sreće da preživi 1992. godine bestijalno sravnavanje sa zemljom prijedorskog Starog Grada, Kozarca, Mataruškog brda, a potom golgote Trnopolja, Keraterma, Omarske, Manjače, jučer je, dok su na vječni počinak ispraćani posmrtni ostaci još šest nevinih prijedorskih duša, osjećao kako julsko sunce zasljepljuje oči, zamagljuje vid, zaglušuje uši – od vriska prepunog tuge i bola. 

Bola za svojim nikad prežaljenim sinovima, muževima, očevima, braćom, ni krivim ni dužnim, do smrti isprebijanim, obeščašćenim, strijeljanim.

I nisu ubijeni po jednom, nego više puta. U danu kada su odvođeni, pa u svakom danu kada su u logorima na mrtvo ime prebijani, pa u danima kada su im u leđa pucali, pa u danima kada su im kosti premještane iz jame u jamu kako bi se zatrli zločinački tragovi. Bacali su ih u pojedinačne, zajedničke i masovne grobnice. Na 499 lokacija, 73 masovne grobnice, primarne i sekundarne, na području 10 općina i tri države! I ni to nije bilo dovoljno, nego su ubijani opet i nanovo.

Svaka nepravedno mala presuda bila je dodatni metak u čelo žrtvama. Baš kao i svaka haška presuda koja je rekla da nije genocid to što je na području jedne male krajiške općine ubijeno 3.176 civila, od kojih 102 djece i 256 žena! I ubijaju ih i dalje, vlasti njihovog nekadašnjeg grada, koje im ne daju ni dostojanstven spomenik, ni dan žalosti u danu kada im duše nalaze vječni smiraj.

Pa koliko puta će više biti ubijeni i oni i njihov Prijedor? Koliko puta će još juli vrištati?

Avaz