Emir Kulenović: Istra mi je drugi dom. Tu sam se ponovno rodio

Autor: Sanja BOSNIĆ

Kad sve zbrojim i oduzmem, radost i tugu, nadu i razočarenja, uspone i padove, i kad se sjetim onog čovjeka u Prijedoru koji me obavijestio da zadnji vlak ipak vozi, ja sam imao tu sreću koju mnogi nisu i zaista sam sretan čovjek!

Postoje teorije da u svakom čovjeku žive najmanje dvije osobe, no rijetkima polazi za rukom uspješno uskladiti svoje paralelne živote i biti sretan. Jedan od njih je naš sugovornik Emir Kulenović, poznati pulski odvjetnik. Sjedimo u prostranom uredu, za stolom prepunom spisa i početak razgovora vodi nas u središte teme, sveobuhvatan pogled u njegov život.

Tko je Emir Kulenović? Želimo doznati njegov životni put, njegovo uzdizanje iz pepela i predstaviti drugu, manje znanu umjetničku stranu Emira, jer postaje sve poznatiji skladatelj i tekstopisac. Genetski je predisponiran za glazbu i sport.

Pravo, sport i glazba

– Ma ja sam vam glazbenik koji je donedavno bio suspregnut u tijelu odvjetnika. Oduvijek sam imao tri zanimanja, a to su pravo, sport i glazba. Izmjenjivali su se ciklično, ovisno o razdoblju života, kazuje Emir. Ističe da je pravo odabrao kao izvor egzistencije kojim je sebi i obitelji omogućio lagodan i ugodniji život, ali sport i glazba su mu imanentne i to je ona skrovita strast i sreća bez koje ne bi mogao živjeti. Rodom je iz Prijedora iz ugledne obitelji, a Kulenovići se podrijetlom naslanjaju na Kulina bana, bosanskog bana i u uredu mu visi stari obiteljski grb iz 1180. godine. Za oca priča da je bio šef kabineta predsjednika općine Prijedor, dok je majka radila kao računovotkinja. Otac je bio nogometni sudac u prvoj i drugoj jugoslavenskoj ligi, a bio je i glazbenik te je svirao klarinet i kontrabas.

– U mojoj široj obitelji svi su bili sportaši i muzičari. Rodio sam se u kući 1952. godine dok se igrala derbi utakmica Dinamo-Crvena zvezda. Moja je majka rađala, a djed i stričevi su uzvikivali: ”Mi nećemo da je seka, mi hoćemo desnog beka”. I stigao je još jedan sportaš i glazbenik. Veselo djetinjstvo, s puno fešta u obitelji proveo sam u Prijedoru, a uz osnovnu školu završio sam nižu glazbenu pa gimnaziju i još nastavno glazbenu školu u rangu današnje srednje glazbene škole. Svirao sam violinu, a savladao sam i gitaru, pa saksofon. Istovremeno sam muzicirao na nekoliko instrumenata tri vrste glazbe: klasičnu, u gimnazijskom orkestru   i osnovao sam rock’ n roll band Zlatne strijele, kasnije Nepomirljivi. Bio sam frontman i nastupali smo na brojnim festivalima po BiH. To su bile godine mladenačkog bunta i sazrijevanja kada mi je rock?n roll bio najprivlačniji. Roker sam u duši i danas, naglašava Emir prisjećajući se svog profesora Elezovića iz latinskog i povijesti, iznimnog intelektualca koji je bio presudan u izboru pravnog fakulteta.

Dobar život u Jugoslaviji

– Kao vrlo dobar student uz marljivo učenje i bavljenje sportom i glazbom uspio sam diplomirati već sa 21 godinu i deset mjeseci. Mislim da mi je svoju veliku strpljivost i ustrajnost, ljubav prema tom pozivu i odgovoran pristup radu prenijela moja baka-nena uz koju sam rastao. Bila je izuzetno mudra i strpljiva osoba koja mi je usadila prave vrijednosti u životu, odanost i vjeru u ljude, prisjeća se Emir koji se odmah po završetku studija skrasio u svom rodnom Prijedoru. Zapošljava se u rudniku Ljubija, zasniva obitelj, rađaju se dvije kćeri Alma i Lana, upisuje postdiplomski studij. Obiteljske obveze i poslovna karijera potiskuju glazbu u drugi plan. Zbog nesuglasja s ondašnjim direktorom rudnika odlučuje se na otvaranje odvjetničkog ureda 1982. godine. Godine 1984. položio je magisterij na Pravnom fakultetu, a profesor mentor mu je bio Anton Ravnić iz Ližnjana. Ubrzo postaje jedan od najrespektabilnijih odvjetnika u gradu, kojemu brojni klijenti poklanjaju povjerenje.

Spas od sigurne smrti

– Sve do kobnih devedesetih godina pred rat živjeli smo natprosječno dobro. Dolaskom demokratskih promjena, dolazi do krvavog bratoubilačkog rata radi čega još i danas osjećam neki latentni PTSP i tek u zadnje vrijeme oslobađam se podsvjesnog straha koji me svih ovih godina progonio. Koaliranjem nacionalnih stranka SDA, HDZ-a i SDS –a u Prijedoru i njihovom nesretnom pobjedom 1992. godine na lokalnim izborima, protiv tadašnjih lijevih stranaka, uvukao se u grad i naše živote strah i nesigurnost. Znao sam da prilikom izborne kampanje demonstriranjem zajedništva simboličnim vezanjem zastava tri naroda Hrvata, Muslimana i Srba to neće izići na dobro. U svim državama s većinskim jednonacionalnim stanovništvom mogu se osnivati velike nacionalne stranke, ali kod nas u BiH, posebno u Prijedoru živjelo je oko 42 posto Muslimana, 14 posto Hrvata, a ostalo su bili pripadnici Srba takvo što je bila puka farsa i nemoguće opstati. Dokaz tomu je da su oni koji su doveli do rata opet svi na vlasti u BIH i zato nema prosperiteta. Opisuje bolne trenutke života i napuštanje svoga grada. S dosta kontroliranih emocija pokušava racionalno opisati te dramatične trenutke iako mu se, primjećujemo, u jednom trenutku zasuzilo oko. Dirljivo je i to što razgovor vodimo upravo na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, kada Emirovu sudbinu i njegove obitelji možemo dovesti u blisku poveznicu sa sudbinom brojnih smrtno stradalih Hrvata i onih prognanih sa svojih ognjišta.

– Da je vrag odnio šalu shvatio sam 27. travnja 1992. godine, kada je Prijedor šutke pao i okupirali su ga Srbi. Na barikadama su bile paravojne formacije, oni sa četiri S na kapama. Smijenili su predsjednika općine i preuzeli vlast. Grad je bio u obruču i već se teško moglo iz njega izaći. Postalo je jasno da je to već odavana bilo isplanirano u srpskim redovima. Odlazeći tog jutra na zakazanu sudsku raspravu, uz negodovanje supruge, zatekao sam ispred svog ureda jednog seljaka po nacionalnosti Srbina, sa zaprežnim kolima upregnutim sa dva konja, punim sjena koji mi je ponudio da će mene i obitelj izbaviti kriomice iz grada. Svojevremeno sam mu sina zastupao uspješno u nekoj parnici i on se osjetio dužnim pomoći mi. Nisam prihvatio prijedlog, jer zaista još nisam shvaćao ozbiljnost situacije. Putem sam sreo svog profesora Elezovića koji me gledao u čudu i nevjerici što još nisam izišao iz grada. Pred zgradom suda pritrčalo mi je ususret desetak srpskih vojnika koji su se okomili na mene, ali me spasio desetar koji je bio moj bivši učenik u Upravnoj školi gdje sam predavao honorarno. Rasprava nije održana, a vojnici su presreli tadašnjeg predsjednika suda Nedžada Šerića i pravobranitelja Esada Mehmedagića, koji je bio slijep i pretukli su ih na stepenicama te odveli u lisičinama u nepoznatom pravcu. Valjda sam tada shvatio da ovo nije hollywoodski horor i da se to zaista događa u mojem rodnom gradu pa sam u kratkom roku, početkom svibnja, organizirao bijeg obitelji iz grada, prvo do Banja Luke pa avionom do Beograda, preko Mađarske do Slovenije i konačno do Zagreba gdje smo imali stan. Sebi sam kupio kartu za avion iz Banja Luke 23. svibnja da bih se pridružio obitelji, prisjeća se svakog detalja Emir. No dogodilo se da je grad tog dana bio pod totalnom opsadom i zabranjen je bio svaki mogući izlazak iz grada. Emir je pomoć potražio kod svog uglednog prijatelja, ali se ispostavilo da mu je taj postao neprijatelj.

– Ljude nisam nikad dijelio prema nacionalnom pripadanju, već ljudskosti i uspostavilo se da se radilo o jednom nečovjeku. Ponudio mi je da će me odvesti k mojima, misleći na Muslimane. Stjerao sam ga u onu stvar i dok sam ogorčen hodao gradom, onaj isti čovjek koji mi je prodao avionsku kartu priopćio mi je da toga jutra jedan vlak ipak vozi u pravcu Banja Luke i to u 11 sati, a bilo je deset kad smo se sreli i tako sam opet imao sreće i napustio Prijedor, prisjeća se Emir spasonosnih slučajnosti za koje vjeruje da nisu bile slučajne jer misli da je sve u životu predodređeno. Tako mu se dogodilo da je umjesto planiranog ukrcavanja na avion za Beograd koji leti u 20 sati ukrcao se na avion koji leti u 10 sati ujutro te je opet izbjegao uhićenje, jer čekali su da ga uhite na prvom letu. I još je niz neobjašnjivih epizoda na putu do Zagreba proživio, a osobito pamti prelazak preko Mađarske granice u Hrvatsku. Tamo ih je prema dogovoru dočekao čovjek iz Čakovca u crvenom Yugu.

Novi početak u Istri

Iz Zagreba Kulenovići sele u Istru, u Medulin gdje su imali vikendicu koja nije bila uvjetna za život tijekom cijele godine. Sve im se promijenilo i započinju život iznova. Kao da su se ponovno rodili ili kao da ih je stigla židovska kletva: “Da Bog da imao pa nemao”.

– Kratko rečeno mislim da sam godinama živio u jednom šoku. Sve mi se promijenilo. Percepcija života i odnos prema novom društvenom poretku. Sin jedinac iz viđenije imućne obitelji, sa sigurnim primanjima bio sam prinuđen ponovno stvarati i dokazivati se u novoj sredini. Puno je besanih i proplakanih noći iza mene. Ostavio sam dva velika automobila u Prijedoru, a ovdje sam vozio Renault 4 star 30 godina. Tamo su mi opljačkali pokućstvo u stanu i vrijedne umjetničke slike, jer bio sam pasionirani kolekcionar, ali najbolnije mi je što su mi uništili foto albume, video kasete i VHS kasete sa zapisima najljepših trenutaka obitelji, prije svega djece. To je kao da su mu otrgli najljepši komadić duše jer sve materijalno se može nadoknaditi, ali ova rana ne može zacijeliti, potreseno će o tome.

– I onda mi je Stanko Mršić, čijemu sam sinu bio kum, a koji je inače bio trener NK Istre ishodio posao tajnika u nogometnom klubu Istra u Puli. Pa smo riješili državljanstvo, položio sam ispit za notara, ali mi nisu dozvolili da otvorim javno-bilježnički ured jer su mi brojali krvna zrnca. Zato sam otvorio odvjetnički ured i trebalo mi je vremena da se uzdignem kao ptica Feniks te steknem povjerenje novih klijenta. Danas nosim atribut uspješnog odvjetnika koji zapošljava u svom uredu kćer Lanu profesoricu talijanskog i slovačkog jezika i sudskog tumača te kćer Almu kao odvjetnicu, ponosno će Emir.

Povratak glazbi

Tko je danas Emir Kulenović?

– Sada se sve više vraćam svojoj najvećoj strasti glazbi. Ekonomski sam situiran i mogu opet pustiti iz sebe na slobodu uspavanog glazbenika, onoga koji stvara za dušu i želi doprijeti do drugih duša. A to su vam godine kada nakon što se realizirate osjetite duhovni zov kao u latinskoj poslovici “Omnia mea mecum porto” ili svom unutarnjem blagu dozvolite da ga vide.

Počeo sam se družiti sve više u umjetničkim krugovima gdje sam stvarao nova prijateljstva. Vivian Galletta, Voljen Grbac, Antonella Malis, Branko Fućak, Trio Rio i Josefina, Amir Kazić Leo i mnogi drugi, ali najsnažnije bih izgovorio ime vrhunskog glazbenika i jednog od 100 milijuna vrhunskih ljudi, Aleksandar Saša Valenčić od milja zvanog Džeri. Mi bismo after party svirali i pjevali pa sam i ja neke svoje verzije starih skladbi odsvirao na gitari i zapjevao. Tako je krenulo. Na povratku s dočeka jedne Nove godine iz Sarajeva navratili smo kod prijatelja u Zagreb, a poznata operna primadona Antonella Malis iz Zagreba, čula je jednu moju skladbu koju je željela otpjevati. Radilo se o pjesmi “Inspiracija” koju je moja kći Lana prepjevala na talijanski jezik, a aranžirao Aleksandar. Zatim je i Vivian izrazila želju da joj napišem skladbu pa se nakon niza snimljenih skladbi dogodila „Šećerna vodica“ s kojom je osvojila prvu nagradu stručnog žirija na Melodijama hrvatskoga juga 2019. u Opuzenu, a tekst je napisala managerica i pjesnikinja Vesna Boinović Grubić.

Još ranije uglazbio sam dvije skladbe iz zbirke pjesama pulske pjesnikinje Slavice Lončarić koje su pisane na dalmatinskom dijalektu. I tako se moj glazbeni opus počeo širiti kao šarena lepeza. Skladam u blues ritmu, pišem rock glazbu i pop žanr… Predivna je interpretacija skladbe „Vatra“ koju božanstvena Vivian izvodi u duetu sa Leom. Tu je i trio Rio sa Jozefinom i s Eni koji izvode skladbu „Jecaj“, song u blues ritmu, a trenutačno snimamo spot kao vrhunac onoga što sada stvaram, s grupom „Jed.beckers.group“ iz Rijeke „Kraljevstvo moje sobe“ za koju je riječi napisao još jedan pulski odvjetnik Antun Zanetti. Moju najnoviju pjesmu “Miris snova“ za koju je stihove napisao također odvjetnik Anton Zanett, pjeva Damir Brandić, sin moga prijatelja i imenjaka iz Prijedora, s kojim sam godinama svirao u jednom bandu. Nastupam sa svojim skladbama već dvije godine na festivalu šibenskih šansona i pomalo si gradim put u svijet glazbe, skromno će Emir pa sa osobitim žarom otkriva nove snove pretočene u plan.

Sklada mjuzikl Mostar

– U mojem glazbenom letu zbio se slučajno ili možda ne, susret sa Slavicom Lončarić i njezinom novom zbirkom stihova posvećenih Mostaru. Iz te sam zbirke uglazbio pjesmu Molitva, koja govori o ljudskosti i jednakosti svih ljudi, a koju su izvele u duetu Jozefina i Antonella, a Slavicu je to jako dojmilo. Pjesma me toliko nadahnula da sam otišao korak dalje odlučivši napisati glazbeni projekt, mjuzikl o Mostaru imenom „Most“. Slavici sam iznio zamisao te predložio da napiše libreto. Iako nije nikada pomišljala pisati libreto bio joj je to izazov. Fabula govori o mostarskom Romeu i Juliji, ljubavnoj priči Muslimana i Hrvatice u vrijeme nedavnih ratnih sukoba. Aleksandar će sve songove aranžirati, a ja ću, pored gotovih songova, skladati nove. Poznata spisateljica Indira Kučak Sorguč iz Sarajeva, autorica hit knjige „Ja mahaluša“ dramaturški će sve razraditi. Trenutačno smo u potrazi za redateljem koji bi to scenski uprizorio te kazališnom kućom koja bi taj mjuzikl uvrstila u svoj repertoar. Sa Croatia Recordsom iz Zagreba je dogovoreno do kraja ove godine izdati album sa songovima iz navedenog mjuzikla, a promotivni bi se trebao održati koncert 30. siječnja 2020. u INK Pula.

Kad je Aleksandar prvi put posjetio Mostar i prošetao s jedne na drugu stranu obale Starim mostom ostao je neopisivo zatečen ljepotom i atmosferom u tom dijelu grada, pa se suglasio s mojim prijedlogom da bi premijeru musicala bilo najoportunije održati podno mosta, a u projekt bi uključili i glazbenike, orkestre iz ansambla Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača i Narodnog pozorišta Mostar potvrdivši time simboliku da most spaja, a ne suprotno, dva naroda kao dvije obale, opisuje svoje planove te izražava veliku zahvalu i radost što se projektu sa dva songa pridružio skladatelj i kantautor Bruno Krajcar.

– Evo pred nama je blagdansko vrijeme kada se okrećemo dobru i ponosan sam što sam za tu prigodu i mjuzikl napisao prvu božićnu pjesmu koju pjeva naš band aid sastavljen uglavnom od već spomenutih muzičara, a u prilog zajedništvu i ljubavi među ljudima snimili smo i bajramsku pjesmu želeći potvrditi stoljetnu životnu simbiozu različitih naroda na ovim prostorima. Prepoznala ih je Tv Al Jazeera posvetivši nam podosta prostora u dokumentarcu, kazuje nam Emir pogledavajući na sat. Kazaljke ga vraćaju iz svijeta muzike u poslovni svijet. Pred njim je sastanak s klijentom, a bilo bi još puno toga za spomenuti s tog beskonačnog neba umjetnosti u koji se tek nedavno strelovito vinuo.

– Kad sve zbrojim i oduzmem, radost i tugu, nadu i razočarenja, uspone i padove, i kad se sjetim onog čovjeka u Prijedoru koji me obavijestio da zadnji vlak ipak vozi, ja sam imao tu sreću koju mnogi nisu i zaista sam sretan čovjek! Tomu danas zahvalu dugujem svojoj supruzi Jasminki (koja me trpi, smješka se), predivnim kćerima Almi i Lani, unucima Leonu i Tinu, a sada novoj velikoj glazbenoj obitelji iz Istre i s Kvarnera, kojoj sam neizmjerno zahvalan što me prigrlila u svoje redove, završava Emir Kulenović kao da zatvara spomenar jednog proteklog razdoblja života, onog konvencionalnog, a otvara stranicu novoga u kojem nastavlja gomilati svoje duhovno blago, sebi imanentno.

NAJVEĆI PROBLEMI HRVATSKOG PRAVOSUĐA: Prečesto se mijenjaju zakoni i loša je selekcija sudaca

Dodirujemo se tema iz pravosuđa i pitanja prava i pravde te koliko su se ta dva pojma danas udaljila.

Najveći problem hrvatskog pravosuđa su česte izmjene zakona i loša selekcija sudaca.

– Zakone vam uvijek pišu pobjednici, vladajući, pa tako i danas, a što se pravde tiče, ona je vrlo subjektivna. Za nekoga je pravedno ubiti čovjeka zbog, figurativno rečeno ružnog imena i prezimena, a za vas je to užasna nepravda, a pravo je nešto što je nažalost egzaktno. Slično je i sa moralnošću. Za neke je nemoralno ubiti ili opljačkati i je li tada moralno tog zločinca braniti? Mi bismo rekli da nije. No prihvatimo li da postoje zakoni još od rimskog vremena i da bez obzira što to nije moralno, dobro i zlo su u koegzistenciji treba im omogućiti obranu. A što s rupama u zakonu? Hrvatski zakoni nemaju ništa manje rupa od zakona u drugim zemljama, ali je Hrvatska mlada država i u trenutku osamostaljenja preuzela je sve propise iz bivše države Jugoslavije i treba vremena da se iskristalizira što je dobro, a što loše za pravosuđe jedne države. U Engleskoj imate jedan temeljni zakon koji se zove Kraljevski zakon iz 1213. godine pa si vi zamislite i izračunajte koliko egzistira taj zakon i njegova primjena u praksi prema presedanskom pravu, a od kada datiraju naši zakoni. Nažalost, danas su moralne vrijednosti izvrnute i vladajućima je dozvoljeno činiti što je običnim smrtnicima kažnjivo. Primjerice ovi državnici, poput Trumpa i njemu sličnih, mogu otvoreno lagati, dok to nama nije dozvoljeno. Mene se ne može više zastrašiti i preveslati, ali problem je u budućnosti naše djece. Trebamo li ih spremati na pljačke i laži?

– Najveći problem hrvatskog pravosuđa vidim u prečestim izmjenama zakona. To je besmisleno. Ne mislim da su zakoni toliko loši, no problem je u selekciji kadra u sudstvu. Devedesetih je, usudio bih se reći bila čistka svih onih koji u tom trenutku nisu bili podobni i u tom su điru otišli vrhunski suci, vrhunski tužitelji i državni odvjetnici, a ovi mladi neiskusni nisu bili dorasli zadatku. Nažalost, s takvom lošom selekcijom sudaca i prečestim izmjenama zakona nemamo dobru situaciju u pravosuđu, a ima pameti u Hrvatskoj… K tome mislim da su naši suci potplaćeni jer primjerice jedan njemački sudac na drugom stupnju zarađuje 10 tisuća eura dok se plaća našega kreće oko dvanaest tisuća kuna. To moramo pod hitno ispraviti želimo li suzbiti korupciju, mišljenja je Emir koji na pitanje ima li politika utjecaja na pravosuđe kao iz puške odgovara da ima.

– Što je gore u jednoj pravno uljuđenoj državi, imati pravnu anarhiju ili uopće nemati zakone ili selektivnu primjenu zakona? Po mojem je sudu ovo zadnje gore od anarhije. Jer ako jedna odredba vrijedi za vas, a za drugog ne vrijedi, onda tu nema pravne sigurnosti i pravde. Zakon mora biti isti za sve, ali nažalost svjedoci smo ovih velikih predmeta vezanih uz politički i gospodarski kriminal koji se bespotrebno vode godinama, jer jednostavno nema se volje i želje presuditi da se ne bi tko kome zamjerio, čime bi se izazvao domino efekt, eksplicitan je odvjetnik Emir. Odvjetnički posao je kreativan i human posao. Tko god razmišlja da će se za godinu, dvije obogatiti i prevariti ljude ne preporučam mu posao odvjetnika. Moje je geslo da onaj tko radi dugoročno, korektno i pošteno realizirat će formulu uspjeha i promicati ovaj častan posao.

https://www.glasistre.hr/