Zlopamtilo

Pise:Ismet ICHA Tursic

Svaki moj odlazak u Prijedor ima svoj protokol, proceduru bez koje ne mogu. Za mene je grad Prijedor izgubio smisao onoga ljeta devedeset i druge, od tada me zivi ljudi koji koracaju tim gradom jako malo zanimaju. Zvuci glupo, naravno da postoji odredjeni broj ljudi koje volim sresti i ciji me osmijeh obraduje ali na zalost brojniji su oni drugi, oni zbog kojih me za grad u kojem sam rodjen vezu samo mezarluci. I to je fakat tako, u Prijedor me svih ovih godina vracaju jos jedino oni koji vise nisu medju nama.
Mezarluci na Pecanima, imena poznata na nisanima jos iz djetinjstva, hiljadu puta procitana. Kad god bih kao djecacic krenuo u grad pazljivo bih citao prezimena i datume rodjenja i smrti te racunao koliko je star bio (ne)sretnik/ca koji je napustio/la ovaj nas svijet i otisao/la na taj neki drugi, bolji. Uvijek su me fascinirala duga prezimena, Hadzinumanbegovic je do sad najduze koje ”nadjoh” na mezarlucima na Pecanima, jedna zena ukopana dosta prije rata.
Mezarluci na Skeli, bijeli nisani kao snijeg, netaknuti. Ulazak kroz kapiju mezarluka na Skeli za mene je kao ulazak u tatin prijeratni telefonski imenik, kao ulazak u haustore mog naselja u kojem sam odrastao, sve poznata imena i prezimena. Svako ime na tim nisanima mozda ne mogu vezati za lik, ne sjecam se da sam neke od njih ikad sreo ali za mnoge od njih znam da su bili u Mehinom malom crvenom imeniku iz kojeg bi svaki put kad bi ga uzeo u ruke, ispadali papirici sa brojevima zapisani negdje u zurbi a koje nikad nije stigao ”utefteriti” u tu svoju teku. Toliko poznatih ljudi i prezimena. Alibegovic, Bajramovic, Burazerovic, Pehadzic, Sadikovic, Cehajic, Ceric, Hergic, Kadiric, Kapetanovic..
Mezarluci u Donjoj Puharskoj, majka i dido rahmetli su mi ukopani tu. Dide se slabo sjecam, imao sam dvije i po godine kada je umro ali majke.. Majka je bila moja drzava, moj zivot, moje sve, bila je prvi pravi autoritet u mom zivotu, neko koga sam izuzetno volio i cijenio. U drzavi i vremenu gdje si morao kopati i rukama i nogama da djeci obezbjedis sto bolji zivot, majka je nerijetko bila i tata i mama. Volim onu usku ulicu cijeg imena se ne mogu sad sjetiti ( mozel’ biti Novska?) a koja vodi do mjesta posljednjeg pocinka dviju divnih dusa, Arifa i Fate..
Od ovog ljeta imacu jak povod da obidjem mezarluke u koje dosad nisam zavirivao. Sutra, 20.07. u Rakovcanima ce biti ukopan neko koga sam samo par puta sreo u zivotu ali na posjetu njegovom mezaru me obavezuje bol u ocima njegovih najmilijih koju gledah sve ove 22 godine.

Nekad tamo negdje u smiraj ljeta ’91. kao i milion puta ranije biciklo i djecija radoznalost me odvedose daleko od ”ispred zgrade” gdje sam obecao roditeljima da cu biti. Nakon par sati zujanja po ”Trinaestoj”, Cejrecima i sokacima koji ih spajaju sa Puharskom zavrsih u Gasica naselju, u kuci rahmetli roditelja moje mame a u kojoj su sada zivjela njena dva brata sa svojim porodicama. Kao i uvijek nakon ”biciklijade” u i oko grada, svracao bih kod dajdzi mada bi ih rijetko zaticao kod kuce ali zato su tu uvijek bile ujne koje su me uvijek docekivale sa osmijehom. Bio sam izbirac kada je u pitanju hrana (danas to vise nisam o cemu svjedoci ovaj ”bojler” izmedju grudnog kosa i medjunozja) ali one bi uvijek nasle nesto sto bi se meni svidjalo, bio to domaci pekmez namazan na vrucu pogacu, pita od jabuka ili nesto trece..
Taj dan na gornjem spratu dvospratnice gdje je zivio dajdza Dado sa ujnom Suadom i sa dvije prelijepe lutke-bliznakinje Melihom i Medinom zatekao se i on. Vec je bio momak, stariji od mene nekih 7-8 godina, ja balavac od 11 ljeta a on ljudina, neukrotljive frizure koja je bila moderna kod nas u ta doba. I ranije smo se sretali ali nije mi pridavao pretjeranu paznju sto je i bilo normalno s obzirom na razliku u godinama. Dajdza je bio negdje na terenu, on i ujna sami kuci. Pruzio mi je ruku uz obavezno ”Dje si mali!”, ”Evo me vel’ki!”, odgovorih mu djecije mangupski. Drzi mi ruku, pocinje je stezati. Demonstracija sile starijeg.
”Diral’ te ko?” ”Ne dira, pusti!” Jaci stisak. Garant sam slozio bolnu facu, skont’o je i on to pa je jos jace stisnu. ”Budel’ te ko dir’o samo meni reci!”. ”Dobro! Pusti!”, procijedih kroz zube. Onda ono klasicno kad nekom stisnes ruku pa je ono lijevo-desno pomjeras sve dok mu koljena ne klecnu. Ranije sam to radio nekom od onih manje zajebanih u razredu i smij’o se njegovoj nemoci, sad je na mene dosao red da se nadjem s pogresne strane ovog fola. Poceh divljati, udarati ga lijevom rukom po njegovoj desnoj s kojom me je stisn’o. On ni makac, zajebava se sa mnom. Ujna shvati da je ovo preslo iz zajebancije u nesto drugo, rece mu ”De Velide pusti ga, sta ti je?” i on me pusti. ”Jebem ti ja…” procijedih kroz suze ali ne imadoh petlju da zavrsim misao i sad mi, 20 i kusur godina kasnije pravo drago sto to ne uradih. Shvati i on da je pretjer’o ali nema nazad, nema izvinjenja, ipak je on stariji a ustav, partija i Bonton su nas ucili da moramo postovati starije.. Ujna mi pridje, zagrli me, gleda ruku, ruci naravno nista, nije tu u biti ni bila tolika bol koliko je meni tesko palo da mene, dezurnog zajebanta iz sestog razreda sada neko tu maltretira a da mu ja ne mogu nista. Padose i suze, neocekivano jer nisam bio sklon cmizdrenju u ovakvim situacijama. Povreda casti, sta li. Odlucih da mu vise nikad necu pruziti ruku niti cu pricat’ s njim. Isp’o je supak a sa supcima ne pricam. Tacka.
Sreli smo se par mjeseci kasnije kada je Melihi i Medini, dajdzinim curicama, bio drugi rodjendan. Ne mogu se sjetiti da li sam ostao doslijedan onome u sto sam se zakleo bio ali znam da mi taj put nije stegao ruku. Ne znam doduse ni koliko je obracao paznju na mene, vjerujem da je meni onaj ”incident” znacio vise nego njemu. Bio je veseo i nasmijan bas kao i svi mi ostali, sjecam se pune kuce familije i nas djece sto zujimo okolo i gledamo kako cemo iznuditi drugi pa i treci komad torte od dobre ujne a da mama ne vidi.
Ne sjecam se da li sam ikad vise sreo Velida Aliskovica, brata moje ujne, dajdzu Melihe i Medine. I sad kad ovo pisem razmisljam o sudbini ovog tada 20-godisnjaka kojeg je vojska RS-a odvela ispred kuce u Rakovcanima 20.7.1992. i odvela ga u Keraterm da bi ga nedugo zatim izveli iz logora sa jos njih nekoliko sa zadatkom da idu kupiti tijela pobijenih Bosnjaka civila u selu Carakovo. Tu mu se gubi svaki trag. Dvadeset i kusur godina moja ujna i njena porodica je tragala za istinom a istinu je krila Tomasica, najveca masovna grobnica od drugog svjetskog rata.
Ujna mi je nekad polovinom devedesetih u hajmu u Bielefeldu pricala da nakon ”ciscenja” Brda fali 26 Aliskovica, njene blize rodbine. O svima njima je pricala sa tugom i postovanjem ali kada bi spomenula Velida, izadavao bi je glas, zadhrtala bi joj brada.. Iza tolikih muskaraca ostadose brojne zene i djeca, godinama ne znajuci za sudbinu svojih muzeva i oceva. Iza Velida, Nuzinog dijamanta, ostadose majka, otac, braca i sestre. Majka Nuza nije docekala da mu na svadbi kolo zaigra, ne doceka nazalost ni da mu za mezar saznade, da ga obidje, nisan pomiluje i Fatihu prouci. Srce joj je puklo od tuge prije nekoliko godina. A kako li ce dobri dido Ahmet da podnese sutrasnji dan? Prije dva mjeseca kada su zatutnjale poplave Bosnom umalo da nastrada, nije htio iz svoje kuce u Sanskom Mostu. Jedva ga ubjedise da ga evakuisu. Umoran od svega sto ga je stiglo zadnje dvije decenije samo je govorio ”Sahranite me ovdje, ja iz svoje kuce vise ne idem.”
Velide moj, nisam nikad dobio priliku da ti vratim ono stiskanje ruke niti da te zamolim da me poguras u fajtu s nekim ko me dira. Ne dobih priliku ni da ti kazem da je u redu, da halalim ti ono stiskanje ruke. Volio bih da nisi i ti postao razlogom mog obilaska Prijedora…
Spavaj mirno Velide, spavaj i opominji nas jer prelako zaboravljamo..