Piše: Nikolina Balaban
GabrielGM
Naslov je posuđem iz kultne crno-bijele serije, stariji će je se čitatelji sjetiti, zvala se “Zona sumraka”, u kojoj se obični ljudi bude u petoj dimenziji, na tankoj granici između ove i one strane, uz dramatični glas autora i naratora Roda Serlinga, koji upozorava kako nakon tog jutra “više ništa neće biti isto”. Baš poput Rade Pendreka, junaka legendarne parodije Top liste nadrealista, koji se onoga jutra probudio na klupi u sarajevskom parku, duboko na drugoj strani mogućeg, i “shvatio kako više ništa nije isto”.

Ako sada, međutim, očekujete rečenicu “tako otprilike izgleda danas Bosna i Hercegovina, kao u Zoni sumraka, na tankoj granici između ove i one strane”, varate se. Bosna i Hercegovina je, po običaju, uvijek jedan korak dalje, pa tako i korak dalje od onostranog: u ovom trenutku, ona izgleda – znam, malo je komplikovano – kao Zona sumraka unutar Zone sumraka.

I tako svakog jutra, svakog dana, do u beskraj, svaki dan je isti, svako jutro Zora sumraka.
Probudili se građani Bosne i Hercegovine u lokalnom hotelu u Punxsutawneyu, ili još gore, na onoj klupi u parku, baš kao što su se na klupi probudili jučer i kao što će se na njoj probuditi sutra, užasnuto shvativši kako je sve isto kako je bilo oduvijek, sve dakle isto kako će dovijeka biti.

Nada, ona što umire posljednja i što je preživjela sve ratove i masakre u istoriji, umire prva. Preživjela je slavna, besmrtna nada i rimska i mongolska osvajanja, i tridesetogodišnji i stogodišnji rat, preživjela žilava nada i križarske i napoleonske, i Prvi i Drugi, i sve balkanske ratove, pa se nesretnica na kraju obrela u Bosni i Hercegovini.
Od nas zavisi kakva će jutra svanjivati u Prijedoru, u Bosni i Hercegovini…

Vrijeme
Vrijeme je, dakle. Vrijeme je za novu borbu, za nove istine, za nove preokrete. Vrijeme je, sad više nego ikad. Vrijeme je da od nas zavisi mnogo više, no što je zavisilo u proteklim godinama. Vrijeme je da se mi pitamo. Vrijeme je da podignemo glavu… Vrijeme je da svima onima koji bi da mi sada nestanemo kažemo da to vrijeme nikad neće doći, već naprotiv. Dosta je bilo!

Vrijeme je da porodice imaju budućnost za djecu. Vrijeme je da radnici imaju posao. Vrijeme je da bolnice imaju lijekove, a škole knjige i bezbjedne đake. Vrijeme je da u svim novčanicima ima dovoljno para, da svi šporeti imaju šta da skuvaju, da svaki traktor ima goriva. Vrijeme je da na selima njive rode, da u gradovima i fabrike i kafane rade, vrijeme je da nam svima krene, kad već dosad nije. Jer vrijeme je…

Sjećanje na nekadašnju Bosnu i Hercegovinu nije nestalo. Najviše me je obradovalo kada je predsjednik Srbije rekao da su za njega Srbi iz Bosne Bosanci. Nama, koji pamtimo prošlost, nedostaju Bosanci.

PS 1: “Ponekad nema sljedećeg puta, pauze ni druge šanse. Ponekad možeš birati samo između SAD ili NIKAD.
PS 2: Hvala uredniku na pomoći oko pisanja ijekavicom.

Nikolina