ANTOlogija: Mesa

Piše: Anto Tomić
Ljubija, 22. maj 1992.
Oj lijepa majska zoro….

Nakon poduzeg vremena, ponovo cu na posao u Omarsku. Nije da se radujem poslu ali me sinocni telefonski poziv da dodjem na posao jako obradovao. Sluti na bolje !

Dok cekam autobus za Omarsku, jedem burek iz rudnickog restorana. Ni slutio nisam da ce mi to biti posljednji obrok kao radnik Rudnika. (Inace, cijeli dan ce biti obiljezen sa necim prvim ili posljednjim.)

Sjedam u autobus i udobno se smjestam za jednosatnu voznju (i spavanje) do Omarske. Na usputnoj stanici Prijedor nas obavijestavaju da cemo u Omarsku zaobilaznim putem preko Tomasice. To nam je prvi put da idemo tim putem. Obrazlozenje – nekakvi neredi u Kozarcu, nije sigurno. Neka me zebnja obuzima, ali kontam, bice dobro, sve je to prolazno.

Stizemo u Omarsku sa poprilicnim zakasnjenjem. Najavljen nam je rad u dvije smjene po 12 sati. Rudniku ponestaje radnika, veliki broj ih je po ratistima u Hrvatskoj. Sto u “regularnoj” JNA, sto kao “dobrovoljci”.

A dan nikako da prodje. Nema se sta raditi, muvamo se k'o muve bez glave. Zjakamo po seperaciji, kartamo se, zajebavamo.
U 7 sati kraj “radnog vremena”. Autobusi dolaze po nas. Vracamo se regularnim putem preko Kozarca. “Nemiri” su se, izgleda, umirili.
Minja, vozac ljubijskog autobusa, nam uzbudjeno prica da je u Polju bilo nekakve pucnjave na punktu ali ne zna detalje. (Kanda su se “nemiri” preselili iz Kozarca na Hambarine ? )

Na stanici u Prijedoru nas doceka par Ljubijaca. Medju njima i komsija Cicko. Kaze, vec satima ne saobracaju autobusi za Ljubiju. Uznemirenost, neizvjesnost, dasak straha.

Krecemo za Ljubiju. Na mostu preko Sane nas zaustavlja policija. Nema dalje, nemiri na Hambarinama ! Muk i zebnja medju putnicima.
Minja moli policajce da nas puste do obliznje benzinske stanice da se okrene. Nevoljno dopustaju.
A Minji ni na kraj pameti da okrene autobus i da se vrati nazad. Dodaje gas i skrece na sporedni put za Biscane. (Po prvi put cu proci kroz ovo selo.)
Za nama se cuje par rafala ali bez posljedica. Izgleda da cemo ipak nocas spavati u vlastitim krevetima.

Prolazimo kroz Biscane. Nigdje nikoga, pustos.
Slika se mijenja u Rizvanovicima. Zaustavljaju nas na kontrolnom punktu. Par ljudi u vojnim uniformama i par civila. Naoruzani “do zuba”- sa dvije lovacke puske.

“Nema dalje”, kazu. “Ko ste, otkud, kuda ?”, postavljaju stotinu pitanja.
Pokusavaju biti strogi ali im strah viri iz ociju. I ne popustaju, ne dozvoljavaju prolaz, ne vjeruju nam.

Utom se odnekud pojavljuje Mesa. Sunce me obasja. Moj Mesa, radni kolega i dobar prijatelj.
I Mesi se ozari lice kad prepozna putnike autobusa, svoje radne kolege. Objasnjava ovima sa punkta ko smo. Situacija se smiruje. Ljudi nas salijecu sa hiljadu pitanja a mi znamo i manje od njih.

Kazu, dobili su ultimatum od prijedorskih vlasti da predaju oruzje a oruzja nemaju. A strijepe i od odmazde zbog pucnjave u Polju.
Pokusavam ih umiriti, ohrabriti, pricam im ono sto zele cuti. “Sve ce dobro biti !”

Zahvalno me gledaju kao u Mesiju. A meni hladno oko srca. Slutim belaj.
Jos jednom se grlim sa Mesom, oprastamo se i nastavljamo za Ljubiju. U autobusu muk, nevjetica. Strah.

U Ljubiju pristigli, ne idem kuci, nego u obliznji kafic. Na razmjenu informacija. Svi su zeljni novih vijesti u zivo, jedina saznanja imaju sa Radio Prijedora a njima nije za vjerovati.
Pricam sta sam vidio i saznao uz put. Nije dobro. Strah, nevjerica, zebnja.

Nedugo zatim u kafic ulazi jedan poznanik iz Donje Ljubije.
“Ljudi, pomazite. Ocekuje se napad vojske na Donju Ljubiju”, kroz suze nam saopstava novopridosli.
Pomoci cemo ako mozemo ! Dogovaramo se da idemo u odbranu Donje Ljubije.

Odlazim kuci, oblacim vojnu uniformu i cekam na ostale iz kafica. Nakon pola sata, od desetak dobrovoljaca koju su pristali da idu u odbranu, pojavljuju se trojica. Cufta, Milan i Bojan. (Sutradan saznajemo da je Karla otac zakljucao u spajz dok je oblacio uniformu, Emilu mati nije dala da “ide u rat” a ostali izgubili volju.)

Cufta gleda cetu malu ali odabranu pa se smije : “Internacionala – Vlah, Sokac, Balija i mjesanac. E, jesmo se i nasli.”
Krecemo u ljuti boj ! Sa rukama u dzepovima. Od oruzja ni cackalica nemamo.
Kod SUP skole nas zaustavlja dezurni iz TO.

Ubijedjuje nas, kumi, moli da se vratimo kucama. Nece biti napada, nema opasnosti, nenaoruzani smo, nismo ni od kakve koristi.
I sami uvidjamo nasu naivnost, pristajemo. Ovaj iz TO nas jednog po jednog odvodi kucama na sigurno.

(Sutradan srecem Krivog, jednog od “glavnih” u novoj vlasti, koji mi kaze da smo cijelo vrijeme bili pod pratnjom snajperista i da smo napravili samo jos jedan korak ka Donjoj Ljubiji, bili bismo upucani.)

U neko doba veceri, pocelo je granatiranje Mataruskog brda. I trajalo cijelu noc. Bez prestanka. O spavanju nije bilo ni rijeci. Od buke. A jos vise iz straha. Nemili dogadjaji su navratili i u nas kraj.

Cijelu noc sam razmisljao o onim ljudima koje sam vidio uz put u Rizvanovicima. I o poznanicima i prijateljima. O Feri i Grgi a najvise o Mesi. “Da li…. ?” – dalje se nisam usudjivao razmisljati.

Sutradan su Ljubiju preplavile prezivjele izbjeglice. Rat je velikim koracima usao i u nase zivote.
Medju izbjeglicama nisam nasao Mesu.

Mesu sam ponovo sreo, na moju radost ( i zalost) par mjeseci kasnije.

Dovedose Mesu jedan dan u logor Omarsku. Sjedi Mesa u jednom cosku, mutna, izgubljena pogleda. Prilazim mu, tjesim ga, pokusavam oraspoloziti. Pricam mu, dajem logoraske savjete. Sa zebnjom ga pitam za njegove. Mesa mi odgovara a meni se krv ledi.

“Dva su mi brata ubijena na kucnom pragu, babo ih nasao. Uzeo strik i objesio se.”

Mesa moj……