ANTOlogija: Mišolovka

Piše: Anto Tomić
Tamo, gdje se pruga završava, tamo je kraj svijeta. Možda negdje, u Ljubiji je to obrnuto. Iz Ljubije svijet počinje.

Ljubija, mali rudarski gradić, smiješten u kotlini, između željeznom rudom bogatih brda. Rastegla se k'o zmijurina na 3-4 kilometra dužine. A uska, tijesna. Na najširem mjestu je nogometni stadion. Napravljen po dužini, upoprijeko nije mogao stati. Jedna cesta – ulaz u Ljubiju iz pravca Prijedora. Na kraju zmijurine izlaz u pravcu Sanskog Mosta. A okolo brda i šume.

Malo, idilično mjesto, gdje svako svakog po imenu, datumu rođenja i broju cipela zna. Mjesto gdje se drugovalo, gdje se cijenilo prijateljstvo, gdje se rudarska solidarnost velikim slovom pisala.

Situacija se mijenja u maju ‘92 godine. Ljubija je prepuna nepoznatih lica. Izbjeglice, prognanici iz Agića, Šurkovca, Mataruga. Spašavajući gole živote, utočište su našli u Ljubiji, oazi mira.

A Ljubija postaje sve “mirnija”. Nakon preuzimanja vlasti od strane SDS-a, uvodi se i policijski sat. U 22:00 se gasi svijetlo. Mrak vlada.

Početkom juna postaje još gore. Nakon “nemira” i “nemilih događaja”, oružanih sukoba i napada “muslimanskih ekstremista” i zelenih beretki potpomognuti ustašama na miroljubivi, goloruki (ničim izazvani) srpski narod slobodarskog Potkozarja (tako nam ispričaše na Radio Prijedoru), Ljubija se zatvara sa svih strana.

Mišolovka. Niko nikuda. Izaći iz Ljubije se moglo samo sa specijalnom dozvolom izdatom od SDS-a.

Jednom Ljubijcu sa mudima nije trebala ta dozvola. Ljubija bruji, ispotiha, ispod glas se priča :

Senad Ikanović je izmigoljio iz mišolovke, uspio je zaobići sve punktove i kontrole i izaći iz Ljubije. Viđen je u pravcu Sanskog Mosta, preko šuma i planina. Pola ljubijske policije i vojske se dalo u potjeru za Senadom.

Druga polovica Ljubije “navija” za Senada. I kujemo planove kako, na koji način i kuda pobjeći iz mišolovke.

Drugi dan bolno otriježnjenje :

Irfan Alić iznalazi Smaila Ikanovića, Senadovog oca, ubijenog nedaleko od svoje kuće. Ubijen od “nepoznatog počinioca”, glasi zvanično saopštenje ljubijskih vlasti.

Poruka, svima nama koji smo imali slične namjere i planove kao Senad, bila je i više nego jasna. Svaki pokušaj izlaska (bijega) iz Ljubije, bila bi smrtna presuda za ostale roditelje, braću, sestre….

Dva dana kasnije, mišolovka se otvara. Počinje “humano preseljenje” nesrba iz Ljubije. U “humane” sabirne centre Keraterm i Omarsku. Kasnije i na Manjaču, Trnopolje, Batkoviće.

A pacovi zauvijek ostaju u Ljubiji.